Slovenska vlada je 26. februara 1992. iz registra stalnog boravka nezakonito izbrisala skoro 26 hiljada osoba porijeklom iz bivše Jugoslavije. Decenijama poslije država još ne ispravlja nepravdu.

Svakog dana se stanovnici Kopra kao i brojni turisti na glavnom trgu susreću s Marjanom Mihalićem. Devedeset druge godine ovaj čovjek, postao je niko, izvijestila je Federalna televizija.

„Nemam ni adresu, nemam ni mista, nemam ni državu, nemam ničega“, govori on.

Slovenija je prije tačno 34 godine iz matičnih knjiga izbrisala gotovo 26.000 građana porijeklom iz država bivše Jugoslavije. Tim činom oni su za sistem postali nevidljivi, bez državljanstva, bez prava na zdravstvenu i socijalnu zaštitu, bez legalnog statusa u državi.

„Moja borba traje od prvog dana kad su me otpisali, od onog momenta nisam shvatio kako je to moguće, da te neko može izgnat iz tvoje rođene zemlje“, kaže Marjan.

Zbog brisanja brojni su napustili Sloveniju ili su deportirani. Nekolicina, poput Marjana i danas živi na slovenskim ulicama bez ikakvih dokumenata. Brisanje građana je, prema presudi Ustavnog suda Slovenije, bilo neustavno, dok presuda Evropskog suda za ljudska prava ukazuje na kršenje prava na zaštitu privatnog i porodičnog života.

Pitanje izbrisanih jedno je od najkontroverznijih pitanja u modernoj historiji Slovenije. Konkretni pomaci za sada nisu vidljivi, jedini vidljiv trag na izbrisane jeste spomenik koji je podignut prije tri godine u Ljubljani. Oblik slova ć simbolizuje posljednje slovo prezimena većine izbrisanih.

Simbolične reakcije i kasno dočekano izvinjenje ipak ne prate konkretna rješenja. Polovina izbrisanih je i dalje bez statusa, odštete za rijetke koji su ih dobili su bile minimalne - 50 eura za svaki mjesec proveden bez statusa.

Organizacije za ljudska prava tvrde da politička volja ni danas ne postoji.

„Nijedna vlada nije proaktivno pristupila tome da bi nešto zaista riješila. U suštini, sve vlade do sada su uradile samo ono što su morale – mi kažemo, stisnutih zuba – tek nakon što ih je na to prisilio Ustavni sud ili Evropski sud za ljudska prava“, pojasnila je Nataša Posel, direktorica Amnesty Internationala Slovenija.

Iako relativno uspješna pri suočavanju s prošlošću, Slovenija još nije smogla ni nacionalnu, ni političku hrabrost za ispravljanje nepravde počinjene nad izbrisanima.  Osim za državu, nevidljivi su izbrisani i za većinu medija, pa su nevladine organizacije njihov jedini glas ka pravdi i dostojanstvu.