Mostar, ljeto 1941. godine. Prži hercegovačko sunce, ulicom korača naočit momak u tridesetim godinama. Na prsima mu blješte tri simbola, hrvatska trobojnica, slika Ante Pavelića i, vjerovali ili ne, Hitlerov kukasti križ. Svi ga zovu Ragib. On je ustaša, on je „pravo muško“, on ašikuje s curama i nosi revolver. Ali postoji jedna „sitnica“ koju cijelo Nevesinje zna, a o kojoj ustaška propaganda grozničavo pokušava napraviti herojsku priču. Ragib je rođen kao Zejna, prenosi Bosna.hr.

Mi danas mislimo da znamo šta je patrijarhat, ali on je kroz historiju bio fluidniji nego što mislimo. Riječ dolazi od grčkog patria (rod) i archos (vođa). U našim krajevima, taj „vođa“ je uvijek bio muškarac, a žena je bila svedena na sekundarnu ulogu. Međutim, unutar tog istog patrijarhata postojale su „pukotine“.

Pogledajte antičku Grčku, vrhunac patrijarhata, a seksualni odnosi između muškaraca bili su dio društvenog koda. Pogledajte Osmansko Carstvo do 19. vijeka, intimnost između muškaraca nije bila ni približno stigmatizirana kao kasnije pod uticajem Zapada. Ulaskom Austro-Ugarske, Bosna nije izašla iz patrijarhata, samo je promijenila jedan „režim“ za drugi, rigidniji i viktorijanski nastrojen. Upravo u tom sudaru svjetova, u krševitoj Hercegovini, rađa se Zejna, koja će postati Ragib.


Ko je, zapravo, bila Zejna-Ragib Čelebić?

Zejna Čelebić rođena je 1905. godine u selu Bijenja kod Nevesinja. Njen otac, Đulbeg, nije imao muškog nasljednika. U surovoj Hercegovini tog vremena, kuća bez muške glave bila je osuđena na propast. I tu nastupa drevni, gotovo paganski običaj: „virdžina“ ili „ostajnica“. Kada su Zejni bile samo tri godine, porodica je donijela radikalnu odluku. Obukli su joj muško odijelo i dali ime Ragib.

Od tog trenutka, Zejna prestaje postojati. Ragib postaje domaćin, nasljednik i zaštitnik. Marijana Gušić, koja je Ragiba srela 1932. godine, opisuje ga kao snažnu osobu s „naglašenim, sekundarno stečenim značajkama muškosti“. Ragib nije glumio muškarca; on je to postao. Njegova fizionomija se promijenila, lice mu je ogrubilo, a nastup postao militantno muški.

Dolazi 1941. godina. Nezavisna Država Hrvatska (NDH) uspostavlja svoju vlast, a s njom dolazi i najcrnja ideologija eugenike. Dr. Nikola Sučić u svojoj knjizi iz 1943. „Na izvoru života“ piše kako narodu trebaju „muževi“, a ne „feminizirani muškarci“. U takvom svijetu, očekivali biste da neko poput Ragiba završi u logoru kao „nakaza prirode“. Ali, dešava se suprotno.

Sarajevski listovi tog ljeta pišu o „ženi-muškarcu, ustaši iz Hercegovine“. Ragib postaje zvijezda ustaške propagande! Zašto? Zato što je bio idealan dokaz da se „čak i žene“ dižu za Poglavnika. Ragib se u razgovoru za novine hvali kako je od početka rata u ustaškom pokretu. „Donio sam kukasti križ iz Zagreba, ja ga volim, pa ću ga i nositi“, izjavio je Ragib novinaru, dok je ponosno pokazivao ustašku trobojnicu.

Njegova odanost režimu bila je fanatična. Čuvao je majku, sestre i izbjeglice, ali je istovremeno nosio simbole pokreta koji je u tom trenutku provodio genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima. Ragib je bio „dokaz“ da ustaška ideologija može apsorbovati čak i ono što bi po sopstvenim pravilima trebala uništiti, ako je to dovoljno „muževno“ i odano.

Ono što ovaj slučaj čini pravom tabloidnom bombom jeste Ragibov odnos prema ženama. On nije bio „žena u muškom odijelu“ koja se skrivala; on je bio muškarac koji je aktivno ašikovao! U intervjuima je ponosno isticao svoj „ašiklijski duh“. Nosio je revolver za pasom i tvrdio da „voli žensko“. Ali, imao je standarde! Nije volio žene koje se same nameću, niti one koje „imaju gole noge“. Tražio je „bistre, inteligentne i uredne cure“. Hvalio se da je imao djevojke u Jablanici i Trebinju. Čak je nosio i vjenčani prsten, iako nije bio oženjen, govoreći da će se možda jednog dana i oženiti.

To nije bio prvi put da je Zejna/Ragib završila/o u novinama. “Jugoslavenski list” je već 1935. godine pisao o njemu a i u beogradskoj “Politici” objavljen je jedan tekst o tom slučaju 1937. godine.  Za razliku od teksta iz 1941. godine u kojem se tvrdi da se Ragib preziva Čelebić i da mu je žensko ime bilo “Zejna”, “Jugoslavenski list” 1935. godine tvrdi da se preziva Kolaković. Reporter registruje da ga jedan Mostarac u prolazu naziva “Rabijom”.

Veoma živopisno je iznijet opis Ragiba Kolakovića za koga će neki njegov poznanik tvrditi da je žena, što on izrazito poriče. Ragibova muškost naglašava se opisima njegovog ašiklijskog duha i revolvera koji nosi za pasom. Da je zaista riječ o osobi koja se izvorno zvala Ragib Čelebić potvrđuje i Marijana Gušić u svom tekstu “Ostajnica – Tombelija – Virdžin kao društvena pojava”. Naime, Gušićeva tu ističe da je Ragiba lično upoznala 1932. godine u Nevesinju i da je tada imao 28 godina, tj. da je bio 1905. godište:

“Lijepa, snažna djevojka, – odnosno momak – [s]a muškim nastupom i s oštrom crtom zatajenog žrtvovanja. Naglašene, sekun darno stečene značajke muškosti. Izbjega vala je susret s nama strancima, od kojih se bojala pogleda u svoje intimno doživljavanje.” Marijana Gušić, ipak, ne spominje ime “Zejna” nego ističe da je žensko ime Ragiba Čelebića bilo “Rabija”. U klasifikaciji slučajeva “žena-muškaraca” koju je ponudila Gušićeva, Ragib bi spadao u prijelazni oblik između prve i druge kategorije: ona je imala i karakteristike “tombe lije” (“zavjetovane djevojke”) i “ostajnice” (djevojke koja po svojoj ili odluci starijih ostaje u porodičnom domu i preuzima ulogu glave kuće).

“Fizionomia njena već se izmienila”, tvrdi o Zejni/Ragibu u ljeto 1941. godine “Sarajevski novi list”, prikazujući ga kao istaknutog ustašu.

Pitanje koje muči historičare i danas: da li je Ragib bio lezbijka koja je iskoristila tradiciju da bi živjela slobodno, ili je on bio trans muškarac u vremenu koje nije imalo tu riječ? Njegovo insistiranje na muškom rodu u govoru („bio sam“, „radio sam“) i odbijanje bilo kakve ženskosti sugeriše ovo drugo.

Dok je Ragib paradirao s ustašama, propaganda NDH je koristila homoseksualnost kao oružje protiv partizana. Kada su pjesnici Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić otišli „u šumu“, ustaše su po Zagrebu širile trač da su oni ljubavnici i da su partizani zapravo „vojska pedera“. Bio je to klasičan pokušaj diskreditacije neprijatelja kroz prizmu „nemoralnosti“.

Međutim, ni partizani nisu bili cvjećke. Iako su se borili za slobodu, njihovo shvatanje kvir identiteta bilo je duboko konzervativno. Milovan Đilas u svojim sjećanjima opisuje slučaj „jednog Muslimana“, hrabrog borca i komuniste, za kojeg se saznalo da je homoseksualac. Đilas i Rifat Burdžević su vijećali šta da rade s tom „nakazom“.

I dok se Burdžević, očekivano, dvoumio ‘da li da pogubi tu nakazu’, Đilasov stav pomalo zbunjuje: “Ni ja nisam znao partijsku praksu niti je išta o takvim pitanjima pisalo kod Marksa i Lenjina. No, po zdravoj pameti sam zaključio da od takvih poroka pate i proleteri, a ne samo buržoaski dekadenti, ali i – da takvi poročnici ne mogu imati funkcije, niti biti članovi partije. Tako smo i postupili: Burdžević je nesrećniku – ovaj se Burdževiću poverio, plačući, i čak mu ispričao da ga je kao siromašnog dečaka razvratio propali beg – naredio da napusti partiju, ali i diskretno obavestio štab da pripaze na njega. Doznao sam, kasnije, da je taj homoseksualac, koji je po izgledu bio sušta muškost, bio veoma hrabar i hrabro pao…”

Odnos komunista prema homoseksualnosti kao preostacima “buržoaske dekadencije” nakon rata doći će u prvi plan kada jednom dođu na vlast i demonstriraju, barem u prvom periodu socijalističke Jugoslavije, netrpeljivost prema kvir fenome nima kakvu smo sretali i u drugim periodima bosanskohercegovačke historije

Paradoks je bolan: onaj koji je bio „izdajica“ (ustaša Ragib) bio je prihvaćen u svom identitetu, dok je onaj koji se borio za pravedniji svijet bio odbačen zbog svoje intime.

Ne smijemo se zavaravati, Ragibov slučaj je bio izuzetak, propagandni trik. Ispod površine, NDH je bila pakao za svakoga ko se nije uklapao. Eugenika, pseudonauka o „rasnoj čistoći“, direktno je ciljala na homoseksualce, lezbijke i osobe s mentalnim poteškoćama. Dr. Sučić ih je nazivao „lisičjim i bezdušnim ženskinjama“ koje ugrožavaju narod jer se ne udaju i ne rađaju.

Vrlo malo je podataka o životima kvir osoba tokom turbulentnog razdoblja Drugog svjetskog rata. Štampa koja nam je u periodu Kraljevine bila važnim izvorom ne samo nalaza o kvir osobama, nego i izvorom za razumijevanje načina na koji se o društvu govorilo o kvir temema, s početkom rata gotovo u potpunosti prestaje pisati o tome. Čak ni kriminalna statistika koja se redovno objavljuje u novinama odjednom ne pominje nijedan slučaj “bluda protiv prirode”. Ako u obzir uzmemo nove ideološke uslove koje je donijelo uključenje Bosne i Hercegovine u sastav fašističke Nezavisne Države Hrvatske, to nas i ne čudi.

Nacistička propaganda koju sprovodi ustaški režim nastoji iz svog zamišljenog nacionalnog kolektiva isključiti sve što percipira kao slabost. Princip kojim se vodila tadašnja ideologija jezgrovito opisuje dr. Nikola Sučić u knjizi “Na izvoru života” (kojoj u podnaslovu stoji “Spolni život, spolne bolesti i higiena braka”) čije treće, dopunjeno izdanje izlazi u Zagrebu u jeku rata, 1943. godine: “Narod treba: umjesto feminiziranih muškaraca – muževe – a umjesto lisica i bezdušnih ženskinja – duševno i tjelesno zdrave udavače i žene majke!”

Tobožnje biološko zdravlje cijelog naroda ugrožavaju tako, između ostalih, homoseksualci i lezbijke, tj. muškarci koji su “feminizirani” i žene čije društveno postojanje ima biti opisano “lisičjim” i “bezdušnim” ako kojim slučajem nemaju namjeru hitno se udati i rađati djecu (pored lezbijki u ovu grupu bi se mogle smjestiti i, uopće, feministkinje koje su u borbi za prava žena često bile percipirane upravo kao lezbijke). Ne čudi također da se u podnaslovu Sučićeve knjige nalazi i riječ “eugenika”, kao ime za pseudonauku u koju je nacistička ideologija mnogo ulagala.

Nacističko nasilje u Evropi tokom Drugog svjetskog rata bilo je usmjereno ne samo na religijske i etničke grupe kakve su Jevreji, Srbi i Romi, nego i na ideološke kolektive kakvi su “komunisti”. Međutim, dobar dio progo na otpadao je i na kategoriju ljudi koja se općenito smatrala “društveno nekorisnom”: osobe s poteškoćama u mentalnom zdravlju, homoseksualce, lezbijke i dr. Njih pronalazimo u onom Sučićevom poučku o tome šta narod ne treba: feminizirane muškarce i bezdušne žene koje nisu udavače/majke

Iako nemamo precizne podatke o broju ubijenih kvir osoba u Jasenovcu ili drugim logorima, mehanizam progona je bio postavljen. Ako si bio Jevrej ili Rom, tvoja sudbina je bila zapečaćena. Ako si bio „kvir“, tvoja sudbina je ovisila o tome koliko si bio „koristan“ ili koliko si se dobro skrivao. Ragib se nije skrivao; on je ušao u samo srce zvijeri i postao njen dio.

Nakon rata, priča o Ragibu Čelebiću polako tone u zaborav. Socijalistička Jugoslavija nije znala šta bi s takvim likom. S jedne strane, on je bio „žrtva patrijarhata“ (virdžina), što je socijalizmu odgovaralo da pokaže kako je bivše društvo bilo zaostalo. S druge strane, on je bio ustaša, što je bio neoprostiv grijeh. Zejna-Ragib Čelebić ostaje enigma.

Da li je on bio „prva bosanska trans-ikona“ ili samo tragični pijun ustaške propagande?

IZVOR: Sarajevski otvoreni centar: “Historija kvir života u Bosni i Hercegovini”,