Dana 13. lipnja 1878. u Berlinu je započeo kongres koji će iz temelja promijeniti političku kartu jugoistočne Europe. Tijekom mjesec dana predstavnici najvećih europskih sila pregovarali su o sudbini Balkana nakon rusko-turskog rata, a završni sporazum, potpisan 13. srpnja, odredio je granice i odnose snaga koji će obilježiti desetljeća koja slijede. Cilj je bio očuvati mir u Europi, ali mnoge odluke donesene u Berlinu posijale su sjeme budućih sukoba.

San Stefano je prestrašio Europu

Neposredan povod kongresu bio je Sanstefanski mir, sklopljen 3. ožujka 1878. između Rusije i Osmanskog Carstva. Rusija je nakon pobjede u ratu nametnula rješenje koje je predviđalo stvaranje velike autonomne Bugarske pod snažnim ruskim utjecajem.

Takva Bugarska protezala bi se duboko na Balkan, gotovo do Egejskog mora. Za Britaniju i Austro-Ugarsku to je bilo neprihvatljivo. London se bojao širenja ruskog utjecaja prema Sredozemlju, a Beč je strahovao da će ruski uspjeh ojačati slavenske nacionalne pokrete i ugroziti austro-ugarske interese.

Njemački kancelar Otto von Bismarck preuzeo je ulogu domaćina i posrednika. Sam je tvrdio da Njemačka na Balkanu nema izravan interes, no upravo je Berlin postao mjesto na kojem je Balkan ponovno nacrtan.

Bosna i Hercegovina predana Austro-Ugarskoj

Jedna od najvažnijih odluka odnosila se na Bosnu i Hercegovinu. Formalno je ona ostala pod suverenitetom Osmanskog Carstva, ali je Austro-Ugarska dobila pravo da je okupira i upravlja njome.

Ta odluka imala je goleme posljedice. Austro-ugarska vojska ušla je u Bosnu i Hercegovinu već 1878., ali ne bez otpora. Uslijedile su borbe s lokalnim stanovništvom, posebno muslimanskim i dijelom pravoslavnim skupinama koje su okupaciju doživjele kao nametanje nove strane vlasti.

Austro-Ugarska je time duboko zakoračila na Balkan. Bosna i Hercegovina postala je prostor na kojem će se idućih desetljeća sudarati interesi Beča, srpskog nacionalnog pokreta i lokalnih političkih identiteta. Aneksija Bosne i Hercegovine 1908. dodatno će zaoštriti odnose, a Sarajevo će 1914. postati mjesto atentata koji je pokrenuo Prvi svjetski rat.

Srbija, Crna Gora i Rumunjska dobile su priznanje

Berlinski kongres priznao je neovisnost Srbije, Crne Gore i Rumunjske. Te su zemlje i prije toga u velikoj mjeri djelovale samostalno, ali je međunarodno priznanje bilo presudan korak prema punoj državnosti.

Srbija je dobila teritorijalna proširenja, uključujući Niš, Pirot, Toplicu i Vranje. Crna Gora također je proširena, iako manje nego što se nadala nakon rata. Rumunjska je priznata kao neovisna država, ali je morala prihvatiti teritorijalne ustupke: Rusija joj je uzela južnu Besarabiju, dok je Rumunjska zauzvrat dobila Dobrudžu.

Nitko nije izašao potpuno zadovoljan. Male balkanske države dobile su međunarodno priznanje, ali su istodobno vidjele da njihove ambicije ovise o volji velikih sila.

Bugarska razrezana na dijelove

Najveći preokret dogodio se s Bugarskom. Sanstefanski mir predviđao je veliku Bugarsku, no Berlinski kongres ju je bitno smanjio.

Stvorena je Kneževina Bugarska, autonomna, ali formalno pod osmanskim suverenitetom. Južno od nje osnovana je Istočna Rumelija, autonomna pokrajina unutar Osmanskog Carstva. Makedonija je vraćena pod izravnu osmansku vlast.

Za Bugare je to bio težak udarac. Umjesto velike države koja bi obuhvatila većinu bugarskog nacionalnog prostora, dobili su podijeljenu političku stvarnost. Ta će odluka desetljećima hraniti bugarski revizionizam i postati jedan od uzroka kasnijih balkanskih kriza.

Mir koji je nosio sjeme novih sukoba

Berlinski kongres često se opisuje kao pokušaj očuvanja europske ravnoteže snaga. U kratkom roku, velike sile doista su izbjegle novi veliki rat. Rusija je zaustavljena, Osmansko Carstvo je oslabljeno, ali ne potpuno izbačeno iz Europe, a Austro-Ugarska je dobila ogroman utjecaj u Bosni i Hercegovini.

No problem je bio u tome što su odluke donesene odozgo. Narodi jugoistočne Europe rijetko su bili stvarni sudionici pregovora o vlastitoj budućnosti. Njihove ambicije, strahovi i nacionalni programi podređeni su interesima imperija.

Zato Berlinski kongres nije riješio Istočno pitanje. Samo ga je odgodio. Granice su promijenjene, ali nezadovoljstva su ostala. Bugari su željeli ujedinjenje, Srbi su gledali prema Bosni, Austro-Ugarska je širila utjecaj, a Osmansko Carstvo nastavilo je gubiti europske posjede.

Kongres završen 13. srpnja 1878. tako je promijenio kartu Balkana, ali nije donio stabilan mir. Bio je to trenutak u kojem su velike sile vjerovale da mogu kontrolirati povijest diplomatskim dogovorom. Balkan će u desetljećima koja su slijedila pokazati koliko je ta procjena bila pogrešna.