U trenutnom sukobu između Irana i američko-izraelske koalicije, definicija pobjede je duboko asimetrična: dok Washington i Tel Aviv teže dekonstrukciji iranskih kapaciteta i promjeni poretka, za Teheran uspjeh predstavlja samo "negubljenje" i očuvanje institucionalnog kontinuiteta. Analiza istražuje kako opstanak države, uprkos atentatima na vrhovno vodstvo i razornom bombardovanju, ostaje ključni strateški cilj Irana. Ishod ovog rata, utemeljen na doktrini izdržljivosti naspram apsolutne vojne moći, oblikovat će geopolitičku sliku Bliskog istoka u decenijama koje dolaze.

Negubljenje kao strateška pobjeda

Sve što Iran treba uraditi da bi pobijedio u ovom ratu jeste da ne izgubi. Ovaj prijedlog se čini varljivo jednostavnim, ali ipak obuhvata asimetriju u samoj srži trenutnog američko-izraelskog napada na Iran.

Za Teheran, pobjeda ne zahtijeva teritorijalno osvajanje ili odlučujući trijumf na bojnom polju. Ona zahtijeva opstanak – očuvanje državnih institucija, sprečavanje promjene režima i održavanje političke kohezije uprkos ciljanim atentatima i kontinuiranom bombardovanju.

Nakon ubistva vrhovnog vođe Alija Khameneija u zajedničkim američko-izraelskim zračnim napadima, Iran je odmah aktivirao član 111. svog Ustava. Formirano je privremeno vijeće za vodstvo, koje se sastoji od predsjednika, šefa pravosuđa i pravnika Vijeća čuvara, do izbora nasljednika od Skupštine stručnjaka.

Ali Larijani je opisao atentat kao "historijsku prekretnicu", ali je insistirao na tome da ustavni mehanizmi teku "bez prekida". Abbas Araghchi, iranski ministar vanjskih poslova, potvrdio je tu poruku, rekavši za Al Jazeeru da "odsustvo ili smrt vođe ne znači promjenu režima", naglašavajući da institucije ostaju netaknute i funkcionalne.

U tom kontekstu, ne izgubiti znači uskratiti Washingtonu i Tel Avivu njihove maksimalističke ciljeve – slomiti volju iranske vlade, razbiti društvo ili potaknuti narodni ustanak protiv sistema.

Iranski raketni napadi na američke baze i izraelske ciljeve nisu osmišljeni da vojno poraze bilo koju silu. To su kalibrirane demonstracije izdržljivosti – signaliziranje da će eskalacija imati cijenu i da Teheran i dalje posjeduje sposobnost održavanja sukoba.

Izraelski egzistencijalni okvir i njegove granice

Izrael je rat uokvirio kao egzistencijalni. Glasnogovornik izraelske vojske izjavio je da je sukob s Iranom "bitka za egzistenciju". Ipak, ovo egzistencijalno uokvirivanje zahtijeva detaljnu analizu.

Ako je ovo zaista egzistencijalni rat za Izrael, onda je to onaj koji je Izrael odlučio pokrenuti – kako bi proširio svoj kontinuirani genocid u Gazi prema demontiranju iranskih raketnih kapaciteta i neutralizaciji njegove nuklearne infrastrukture. Strateška ambicija čini se još širom, a to je slabljenje ili uklanjanje iranskog vodstva u nadi da će se preoblikovati regionalni poredak.

Izraelske kalkulacije čine se i taktičkim i političkim. Taktičke pobjede – poput atentata na 86-godišnjeg iranskog duhovnog vođu – mogu imati simboličan utjecaj i donijeti kratkoročne domaće političke poene. Ali malo je dokaza da one garantiraju sveobuhvatnu stratešku transformaciju.

Iranski nuklearni program nije dosegao prag naoružavanja. Teheran je navodno u nedavnim pregovorima pristao smanjiti nivo obogaćivanja uranijuma. Stoga se čini da ciljevi rata nadilaze neposredne nuklearne probleme i ulaze u sferu režimskog inženjeringa.

Domaći politički tajming ne može se zanemariti. Izraelsko vodstvo suočava se s unutrašnjim pritiscima uoči izbora, dok se Washington približava međuizborima za Kongres. Narativi o vojnom uspjehu često služe ciljevima domaće konsolidacije.

Ipak, historija upozorava na izjednačavanje udara na vrhovnu vlast s kolapsom režima. Irak i Afganistan su pokazali da uklanjanje vodećih struktura rijetko osigurava političku stabilnost ili strateški uspjeh.

Washingtonova nejasna strategija

Procjena američkih izgleda za pobjedu je složenija. SAD se bore uz Izrael, ali s kojim jasno definiranim ciljem?

U oštrom, kritičkom uvodniku The New York Times je opisao napade predsjednika Donalda Trumpa kao "nepromišljene" i ustavno upitne. Uredništvo je tvrdilo da je Trump pokrenuo rat bez odobrenja Kongresa i na osnovu sumnjivih tvrdnji o neposrednim prijetnjama.

Uvodnik je naglasio kontradikcije u Trumpovom opravdanju. Prethodno je, tokom ranijih napada, proglasio iranski nuklearni program "uništenim". Ako je tako, zašto je bio potreban još jedan rat?

Times je upozorio da pozivanje na promjenu režima bez artikuliranja koherentne strategije odražava neuspjehe Iraka i Afganistana. "Nije uključio Kongres", navodi se u uvodniku, uz isticanje dvostranačkih napora zakonodavaca da ograniče jednostrane predsjedničke ratne ovlasti, prenosi Stav.ba pisanje The Palestine Chronicle.

Iz perspektive Washingtona, cilj je politički i vojno oslabiti Iran kako bi se iznudili ustupci za pregovaračkim stolom – možda kako bi se iznudila šira integracija u regionalni sigurnosni okvir usklađen s proširenim Abrahamovim sporazumom.

Ipak, dvosmislenost i dalje postoji: Da li je cilj obuzdavanje? Pregovarana podređenost? Ili potpuni kolaps režima?

U nedostatku jasnoće, rizik je strateško lutanje – kontinuirani vojni angažman bez definiranog krajnjeg cilja.

Eskalacija, dinamika Zaljeva i pravne linije razdora

Iran je proširio odmazdu na američke baze širom regije, insistirajući na tome da ne cilja susjedne zaljevske države, već američku vojnu prisutnost u njima.

Araghchi je naglasio da Iran ne želi rat sa zemljama Perzijskog zaljeva te je taj stav direktno prenio regionalnim liderima. Ipak, napadi na objekte u Bahreinu, Kataru ili Ujedinjenim Arapskim Emiratima nose rizik od diplomatskih posljedica i potencijalnih civilnih žrtava.

Iransko vodstvo pokušalo je pažljivo kalibrirati svoje poteze. Araghchi je napomenuo da su iranske snage dobile upute da budu oprezne pri odabiru ciljeva. Također je izjavio da Teheran trenutno nema namjeru zatvoriti Hormuški tjesnac ili poremetiti pomorsku plovidbu, što je signal usmjeren na umirivanje globalnih tržišta i vlada Perzijskog zaljeva.

Ipak, rizici su očigledni. Eskalacija bi mogla ugroziti energetsku sigurnost, pomorsku trgovinu i krhku regionalnu stabilnost.

Trajanje rata

Još je prerano predviđati trajanje rata ili konačni ishod. Američki zvaničnici navodno predviđaju najmanje pet dana neprekidnog bombardovanja. Izraelske operacije proširile su se na stotine ciljeva.

Iranski zvaničnici, međutim, sukob predstavljaju kao nametnuti rat – onaj koji će završiti kada prestane agresija. Predsjednik Masoud Pezeshkian obećao je da će "neprijatelje gurnuti u očaj uništavajući njihove baze i kapacitete", naglašavajući jedinstvo i otpornost.

Iranska strateška doktrina počiva na izdržljivosti. Decenijama je podnosio sankcije, atentate i posredničke, proxy sukobe. Trenutna faza predstavlja sukob većeg intenziteta, ali ne nužno onaj koji osigurava sistemski kolaps.

Ako Iran spriječi promjenu režima, očuva institucionalni kontinuitet i održi unutrašnju koheziju, postigao bi svoj minimalni cilj. Samo to bi, prema njegovoj računici, predstavljalo pobjedu.

Međutim, za Izrael i SAD pobjeda zahtijeva daleko više – Ili odlučno demontiranje iranskih strateških sposobnosti ili transformativne političke promjene u Teheranu.

Historija pokazuje da je ovo drugo daleko teže postići isključivo djelovanjem iz zraka.

Otvoreni završeci, trajne posljedice

Mogući su brojni scenariji. Eskalacija bi mogla izmaći kontroli ako dođe do pogrešnih procjena. S druge strane, održive, ali ograničene razmjene vatre mogle bi dovesti do obnove pregovora pod izmijenjenim uvjetima.

Ono što je sigurno jeste da će posljedice daleko prevazići neposredne ishode na bojnom polju. Geostrateški položaj Irana – na raskrsnici energetskih koridora, pomorskih uskih grla i regionalnih saveza – garantira da će domino efekti rata oblikovati dinamiku Bliskog istoka decenijama.

Ako Iran ne izgubi – ako preživi politički neoštećen – rat bi u konačnici mogao ojačati njegov narativ otpora i izdržljivosti.

Ako Washington i Tel Aviv ne uspiju postići jasno definirane ciljeve, kampanja riskira da se pridruži dugom popisu intervencija 21. stoljeća čije su taktičke pobjede prikrile stratešku dvosmislenost.

U ratovima asimetrije, preživljavanje je često odlučujuća mjera uspjeha.

A za sada, to je glavni iranski kriterij.