Pitanje zašto Iran do sada nije direktno napao američke nosače aviona zadire u samu srž globalne vojne strategije i političkog opstanka. Odgovor je istovremeno jednostavan i zastrašujuće složen: uspješan napad na ovaj simbol američke moći predstavljao bi tačku bez povratka.

Do sada je Washington u brojnim slučajevima mogao umanjiti značaj incidenata, mijenjajući retoriku ili se odlučujući za "kontrolisanu razmjenu" udaraca, kao što je bio slučaj u operacijama protiv Huta. Uvijek je postojao prostor za manevar – mogućnost da se proglasi pobjeda, napravi pauza i situacija zataška. Međutim, nosač aviona je kategorija za sebe.

Simbol moći i garant američkog prestiža

Udarna grupa nosača aviona nije samo vojna jedinica; ona je koncentrisani simbol američkog prisustva i projekcija moći na globalnom nivou. Udar na nju – a naročito njeno potapanje – Amerikanci ne bi tumačili samo kao ratni čin, već kao direktno podrivanje američkog prestiža.

Ignorisanje takvog udara za SAD je nemoguće. Svaki blag odgovor saveznici i protivnici bi protumačili kao znak slabosti, što bi dovelo u pitanje status SAD-a kao globalne sile. S druge strane, oštar odgovor bi značio ulazak u kampanju velikih razmjera s nepredvidivim posljedicama. Za administraciju Donalda Trumpa, to bi bio politički kraj, ali i obaveza da odgovori svom silinom.

Eskalacija ka totalnom sukobu

Odgovor Sjedinjenih Američkih Država u takvom scenariju ne bi bio ograničen na sporadične napade raketama Tomahawk. To bi podrazumijevalo potpuno uključivanje u sukob, što bi, uz snažnu medijsku kampanju, podržala i američka javnost.

U takvoj konfiguraciji, prostor za diplomatski preokret nestaje. Ulazak u direktan rat velikih razmjera otvara vrata i za uključivanje Izraela, koji raspolaže nuklearnim naoružanjem. Šansa da regionalni sukob preraste u totalni rat raste eksponencijalno, zbog čega Teheran, uprkos agresivnoj retorici i napadima na druge ciljeve, još uvijek izbjegava direktan udar na "ploveće tvrđave" Amerike.