Politikolog i generalni direktor Centra za proučavanje Irana Radžab Safarov ocjenjuje da inicijativa u sukobu između Irana s jedne i SAD-a i Izraela s druge strane polako prelazi na stranu Teherana. Istovremeno upozorava da postoji realan rizik daljeg širenja sukoba čije bi posljedice mogle zahvatiti veliki broj država, uključujući i Rusiju.

Safarov podsjeća da je od početka operacija prošlo nekoliko dana i da se prvi utisci već mogu sagledati hladnije nego u prvom talasu reakcija. Prema njegovim riječima, prvi dani obilježeni su snažnim udarom i šokom u iranskom društvu, naročito nakon uništenja duhovnog lidera zemlje. Taj događaj izazvao je stanje gotovo potpunog zatečenog šutnje u javnosti, jer mnogi jednostavno nisu mogli povjerovati da je takav scenario moguć, prenosi Webtribune.

Međutim, kako vrijeme prolazi, društvo se oporavlja od početnog šoka i država počinje sistemski odgovarati na izazove koji dolaze iz Sjedinjenih Država, Izraela, pojedinih zemalja Bliskog istoka, ali i s evropskog kontinenta. U Teheranu, tvrdi Safarov, ovakav razvoj događaja ipak nije dočekan potpuno nespremno.

Decentralizirana odbrana i zamjenski lanci vlasti

Tokom posljednjih dvadeset do trideset godina iransko rukovodstvo i društvo pažljivo su proučavali prirodu američke politike. U takvom okruženju, kaže Safarov, malo ko u Iranu vjeruje u politička obećanja iz Washingtona. Pregovori su vođeni prije svega da bi se pokazala spremnost na mir i stabilnost, iako su u Teheranu istovremeno bili svjesni da čak i sporazumi potvrđeni rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija mogu za SAD imati ograničenu težinu.

Zbog toga je strategija bila jednostavna, ali temeljna: nadati se najboljem, ali se pripremati za najteži scenario. U zemlji su tokom godina formirani decentralizirani centri odbrane i strukture vođenja sukoba raspoređene na velikoj teritoriji Irana. Takva mreža, prema Safarovu, teško se može u potpunosti otkriti i neutralisati, što sistem čini otpornijim na iznenadne udare.

Paralelno s tim provedena je slojevita priprema državnog rukovodstva. U Teheranu su polazili od pretpostavke da su američke i izraelske obavještajne službe – CIA, Mosad i druge – likvidaciju lidera odavno uvele u rang političkog instrumenta. Zato je uspostavljen višeslojni sistem upravljanja u kome su zamjenici i takozvani drugi nivo rukovodstva potpuno upućeni u ključne procese i spremni preuzeti odgovornost ako prvi nivo bude eliminisan. Kada jedan nivo nestane, drugi odmah preuzima funkciju i nastavlja upravljanje bez prekida – upravo zbog toga, smatra Safarov, računica o brzom slomu političkog sistema Irana nije dala očekivane rezultate.

Ormuz, regionalni suučesnici i rizici po Rusiju

Posebno osjetljivo pitanje odnosi se na ulogu država regiona koje su omogućile logističku podršku operaciji. U Teheranu se takve zemlje – uključujući Ujedinjene Arapske Emirate, Bahrein, Katar i Saudijsku Arabiju – posmatraju kao suučesnici akcija SAD-a i Izraela. Uoči početka operacije iranski ministar vanjskih poslova Abas Arakči obišao je nekoliko zemalja regiona i poslao jasno upozorenje: ako se s njihove teritorije izvrši makar jedan udar, Teheran će te objekte smatrati legitimnim ciljevima.

Jedan od često pominjanih scenarija jeste i mogućnost zatvaranja Hormuškog moreuza, kroz koji prolazi značajan dio svjetskog energetskog transporta. Ipak, Safarov dodaje da bi takav potez pogodio ne samo Sjedinjene Države, već i druge države, uključujući Kinu, koje nisu direktno uključene u sukob. Saudijski izvori, navodi Safarov, obratili su se ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu s molbom da utječe na smirivanje situacije, a Putin je osudio narušavanje teritorijalnog integriteta i izrazio spremnost za politički dijalog, naglasivši da Teheran svoje postupke tumači kao čin samoodbrane.

Na pitanje o trajanju najintenzivnije faze sukoba, Safarov odgovara da se Iran dugo pripremao za iscrpljujući i dugotrajan scenario. Po njegovom mišljenju, resursi Sjedinjenih Država za snažan pritisak mogli bi biti ograničeni na period od jedne do dvije sedmice, nakon čega bi dalje jačanje operacija postalo znatno teže. Za Rusiju situacija ima dvostruku dimenziju: pažnja Zapada mogla bi biti preusmjerena s Ukrajine, ali eventualni dolazak prozapadnog rukovodstva u Teheranu predstavljao bi ozbiljan strateški udar i za Moskvu i za Peking.