Nije teško zamisliti moćnog i nemilosrdnog saudijskog princa prestolonasljednika, Mohameda bin Salmana (MBS), kako u tišini svojih dvoraca u Rijadu, uz čašu svježeg soka, prima vijest o likvidaciji iranskog vrhovnog vođe, ajatolaha Alija Hamneija.

U složenoj arhitekturi bliskoistočnog mozaika, ovaj klerik bio je decenijski antagonist čovjeka koji već godinama, umjesto svog onemoćalog 90-godišnjeg oca kralja Salmana, povlači sve ključne poteze u Petromonarhiji.

Današnji geopolitički potresi čine da riječi koje je Nasljednik izgovorio za The New York Times 2017. godine, kada je Hamneija nazvao „novim Hitlerom Bliskog istoka“, zvuče kao proročanstvo koje on sam pokušava ispuniti. Čak ni prividni diplomatski procesi i ekonomsko približavanje Irana i Saudijske Arabije, kojima smo svjedočili u posljednje dvije godine, nisu mogli sakriti duboku, ontološku rivalnost dviju zaljevskih sila koje decenijama nastoje proširiti svoje oprečne interese preko granica koje su im iscrtale historija i religija, prenosi Bosna.hr pisanje lista El Mundo.

Upravo to rivalstvo objašnjava dvostruku igru koju Rijad vodi pred očima svjetske javnosti. Dok su zvanični kanali saudijske diplomatije sedmicama pozivali na suzdržanost, dijalog i deeskalaciju, zakulisne informacije otkrivaju sasvim drugačiju sliku. Prema dostupnim diplomatskim podacima, Saudijska Arabija je, uprkos javnom proklamovanju mira, aktivno podsticala administraciju Donalda Trumpa da iskoristi trenutak i zada odlučujući udarac režimu u Teheranu. To je igra na sve ili ništa, strategija koja bi MBS-a mogla krunisati kao neprikosnovenog vladara regije, ali i uvući njegovu kraljevinu u vrtlog rata bez povratka.

Ključnu ulogu u ovoj operaciji odigrao je Halid bin Salman, ministar odbrane i mlađi brat prestolonasljednika, koji služi kao njegov primarni kanal prema zapadnim centrima moći. Početkom godine, Halid je održao niz diskretnih sastanaka u Washingtonu s Trumpovim najbližim saradnicima i vodećim stratezima iz think-tank organizacija. Njegova poruka, kako su kasnije otkrili izvori bliski Pentagonu, bila je kristalno jasna: svako odlaganje vojnog obračuna s Teheranom samo će dodatno osnažiti iransku hegemoniju. Iako je saudijska ambasada u SAD-u rutinski demantovala ove navode, kretanje saudijskih vojnih resursa i koordinacija s izraelskim obavještajnim službama sugerišu da je Rijad bio integralni dio operativnog planiranja napada.

Za Saudijsku Arabiju, ovo je historijska raskrsnica. Javna strategija suzdržanosti služila je kao štit od potencijalne iranske odmazde, ali unutar zidina dvorca u Rijadu, miris krvi rivala bio je previše primamljiv. Od trijumfa Islamske revolucije 1979. godine, Saudijska Arabija i Iran nalaze se u stanju hladnog rata koji je oblikovao čitav moderni Bliski istok.

MBS, čovjek koji je u rekordnom roku koncentrisao apsolutnu moć, shvatio je da se ovakva prilika za redefinisanje regionalnog poretka ukazuje jednom u vijeku. Padom iranskog režima, on bi ostao jedini stub zaljevske sigurnosti, ali cijena tog trijumfa mogla bi biti prevelika, jer bi apsolutna dominacija Izraela u regiji, koju ovi napadi omogućavaju, dugoročno mogla ugroziti i samu saudijsku monarhiju.

Napad na Iran nije prošao bez neposrednih posljedica po susjede. Režim ajatolaha, iako teško pogođen, reagovao je kao ranjena životinja, usmjeravajući svoje preostale kapacitete prema kritičnoj infrastrukturi arapskih zemalja. Napad na rafineriju Ras Tanura, srce kompanije Saudi Aramco, bio je jasan signal da niko nije siguran. Iako se iranski predsjednik Masoud Pezeshkian izvinio arapskim komšijama, njegova istovremena najava daljih udara na američke ciljeve u regiji stavila je Rijad u nemoguću poziciju. Saudijska Arabija se decenijama oslanja na američki sigurnosni kišobran, ali se sada suočava s realnošću da taj kišobran ne može spriječiti sve kapi vatre koje padaju s neba.

Najveća opasnost za Rijad i partnere iz Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC) leži u potencijalno nekontrolisanoj eskalaciji. Dugotrajan, asimetričan sukob iscrpljivanja mogao bi destabilizovati krhku arhitekturu sigurnosti u regiji i ugroziti vitalne ekonomske interese. Unutrašnje tenzije u saudijskom društvu, koje broji 15% šiitske populacije, predstavljaju tempiranu bombu. Ova zajednica, tradicionalno potlačena i pod strogim nadzorom, veoma je osjetljiva na sudbinu Teherana. Ukoliko rat potraje, unutrašnji nemiri mogli bi postati veća prijetnja od vanjskih raketa. Primjer susjednog Bahreina, gdje su se već dogodili prvi sukobi policije i šiitskog stanovništva, služi kao jezivo upozorenje na reprizu događaja iz 2011. godine.

Strah od iranskog nuklearnog programa bio je primarni pokretač saudijske politike u protekloj deceniji. MBS je još 2023. godine otvoreno upozorio da će, ukoliko Teheran dobije atomsku bombu, Saudijska Arabija učiniti isto. Tajni pregovori s Trumpovom administracijom o razvoju civilnog nuklearnog programa bili su samo uvertira u ono što Rijad zaista želi strateški paritet. Dokumenti američkog Kongresa iz 2026. potvrđuju napredak u sporazumu koji bi Saudijskoj Arabiji omogućio obogaćivanje uranija. Trump je, za razliku od svojih prethodnika, pokazao spremnost da MBS-u omogući nuklearnu tehnologiju bez uslovljavanja normalizacijom odnosa s Izraelom, što je izazvalo duboku zabrinutost čak i u Tel Avivu.

Pitanje nuklearne ambicije Rijada usko je povezano s njegovim odnosom s Pakistanom. Saudijska Arabija ima potpisan Sporazum o strateškoj odbrani s Islamabadom, koji joj u teoriji pruža zaštitu pakistanskog nuklearnog arsenala u zamjenu za kontinuiranu opskrbu naftom. Ova složena mreža obaveza i prijetnji čini sadašnji sukob najopasnijom igrom u historiji modernog Bliskog istoka. Dok avioni nadlijeću regiju, u Rijadu se kalkuliše s nuklearnim sekundama koje bi mogle odrediti budućnost čitavog islamskog svijeta.

Unatoč svojoj slici modernizatora, MBS se suočava s ozbiljnim kritikama unutar regije. Njegov najveći vojni promašaj, rat u Jemenu, ostavio je duboke rane na saudijskom ugledu. Osmogodišnja kampanja protiv Huta, koja je koštala milijarde dolara i odnijela hiljade života, pokazala je nesposobnost saudijske vojske da ostvari odlučujuću pobjedu nad gerilskim snagama koje podržava Teheran. Taj neuspjeh je ohrabrio i druge igrače u regiji, poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, da se usprotive hegemoniji Rijada, posebno u sukobima u Africi i na Rogu Afrike.

Na unutrašnjem planu, projekt Saudi Vision 2030, koji je trebao transformisati saudijsku ekonomiju i smanjiti ovisnost o nafti, suočava se s finansijskim poteškoćama. Fiskalni deficit raste, a troškovi modernizacije i masovnih građevinskih poduhvata premašuju prvobitne procjene. Rat s Iranom donosi dodatne gubitke i ugrožava strane investicije koje su ključne za uspjeh MBS-ovih reformi. Paradoks Nasljednika leži u činjenici da on pokušava modernizirati društvo dok istovremeno pojačava političku represiju, stvarajući hibridni model autokratije koji se oslanja na novi, agresivni saudijski nacionalizam.

Likvidacija iranskog vrha za MBS-a može biti trenutak najveće slave, ali i trenutak najveće opasnosti. Historija nas uči da eliminacija jednog autokrate često otvara prostor za još veći haos. Činjenica da su Sjedinjene Države i Izrael sposobni s takvom lakoćom eliminisati regionalnog lidera ne može donijeti potpuni spokoj ni samom MBS-u, bez obzira na to koliko on u ovom trenutku bio njihov saveznik. U svijetu gdje se pravila međunarodnog poretka brišu brzinom svjetlosti, lojalnost je roba s kratkim rokom trajanja.

Ovaj rat, koji mnogi građani Kraljevine vide kao izdaju zajednice vjernika, stavlja saudijske vlasti u defanzivu. Pozicija čuvara dvaju najsvetijih mjesta islama nosi moralnu težinu koja se teško miri s koordinacijom napada s Izraelom. Ukoliko se rat produži i slike stradanja civila preplave digitalni prostor, MBS bi mogao otkriti da je njegova najjača karta, podrška Zapada, ujedno i njegov najveći teret kod kuće. On je kockar koji je uložio sve na jednu kartu, nadajući se da će mu pad Teherana donijeti vječni mir, ne shvatajući da u Bliskom istoku mir nikada nije konačan.

Saudijska Arabija je na pragu da postane jedini hegemon regije, ali taj tron je trenutno okružen vatrom. Mohamed bin Salman je, u svom pohodu na moć, izbrisao granicu između reformatora i despota. Njegova vizija budućnosti je faraonska, ali temelji te vizije su podložni podrhtavanju tla koje izazivaju bombe u susjedstvu. Rat koji je počeo kao pokušaj uništenja rivala mogao bi se završiti kao proces koji će iz temelja promijeniti i samu Saudijsku Arabiju, na načine koje čak ni ambiciozni Nasljednik nije mogao predvidjeti.

U tami dvoraca u Rijadu, dok se prašina sliježe nad Teheranom, prava borba za budućnost tek počinje. To nije samo borba za teritorije ili naftna polja, već borba za dušu regije koja je predugo bila talac ambicija svojih lidera. MBS je uspio ukloniti svog „Hitlera“, ali ostaje pitanje ko će u novom poretku popuniti prazninu koju je ostavio pad šiitskog carstva. Odgovor na to pitanje odrediće sudbinu Bliskog istoka u decenijama koje dolaze, dok će Nasljednik morati živjeti s posljedicama svoje pobjede, koja bi se lako mogla ispostaviti kao najskuplji poraz u historiji dinastije Saud.

Svijet posmatra ovaj opasni ples na ivici ponora. Saudijska Arabija, sa svim svojim bogatstvom i ambicijom, sada je u poziciji iz koje nema povratka. Mohamed bin Salman je prešao svoj Rubikon. Ono što ga čeka s druge strane, bilo da je to apsolutna moć ili totalni kolaps, definisaće ne samo njegovu vladavinu, već i sudbinu miliona ljudi koji žive u sjeni njegovih odluka. Rat u Iranu je samo prvo poglavlje nove, neizvjesne ere u kojoj je jedino izvjesno da će cijena moći biti plaćena krvlju onih koji nikada nisu imali pravo glasa u dvoranama gdje se o ratovima odlučuje.