Djeca se starijima obraćaju grubo i bahato, bez poštovanja. Jedan od najbržih načina da roditelj uništi dijete jeste da mu pruži sve i da ga pusti da radi šta hoće.

Sve češće slušamo da su djeca nevaspitana i teška. Roditelji se žale da ne znaju kako da ih smire, a učitelji da više nemaju nikakav autoritet. Iako zvuči kao pretjerivanje, iza ovih rečenica krije se ozbiljan problem savremenog vaspitanja.

Danas imamo generacije djece koje ne znaju za granice i koja burno reaguju na svaku zabranu. Kada dobiju lošu ocjenu, ne preispituju sebe, niti roditelji njima postavljaju pitanje odgovornosti. Umjesto toga, roditelji često kreću u napad na školu i nastavnika, uvjereni da je njihovo dijete nepravedno tretirano.

Gubitak autoriteta

U danas aktuelnim roditeljskim viber grupama danima se raspravlja o preteškoj školi, nekritičnim nastavnicima i zastarjelom sistemu. Nije sporno da škola ima ozbiljne probleme i da je odavno trebalo da bude reformisana. Međutim, često se previđa da su nastavnici gotovo potpuno izgubili autoritet. Oni su nekad, uz roditelje, bili ključni faktor socijalizacije. Danas nemaju pravo ni da udalje dijete sa časa, jer se to doživljava kao trauma ili poniženje djeteta i roditelja.

Na taj način se urušavaju i škola i sama ideja autoriteta, bez koje nema granica ni razvoja. Tako dobijamo djecu koja ne znaju šta znači hijerarhija, koja se starijima obraćaju grubo, bez poštovanja, toliko bahato da je to jednostavno zbunjujuće. No, ne mogu ona biti kriva za to, ako ih niko nije naučio pristojnosti.

Neki roditelji, želeći najbolje za svoju djecu, a bez stvarnog razumijevanja kako se to postiže, puštaju ih da rade šta hoće. Ali odsustvo granica ne znači odsustvo moći. Naprotiv, dijete u takvom odnosu ostaje bez spoljašnje strukture, ali izloženo roditeljskim nepredvidivim reakcijama i implicitnim očekivanjima. Kada nema jasnih pravila i dosljednosti, dijete nema na šta da se osloni, pa upravo ta neuređenost postaje izvor straha.

Roditelj koji sve dopušta ili stalno završava umjesto djeteta ne postaje autoritet, ali ostaje snažan emocionalni faktor, čije raspoloženje dijete mora stalno da prati. Time mu se oduzima prilika da uči odgovornost, trud i odnos prema posljedicama, dok istovremeno razvija osjećaj nesigurnosti i stalne napetosti.

Kada su roditelji od ranog djetinjstva izvor i straha i utjehe na nedosljedan i nepredvidiv način, to razvija dezorganizovanu vezanost. Dijete u takvim okolnostima, s roditeljima koji sve kontrolišu, čine medveđe usluge, rade stvari umjesto njega, ali ne dozvoljavaju privatnost – istovremeno razvija dvije suprotne reakcije – s jedne strane, postaje pretjerano zavisno, s druge strane, želi da pobjegne od roditelja, jer mu je onemogućeno da preuzme odgovornost i da gradi samostalnost. Rezultat je unutrašnji haos i stalni konflikt. Dijete ima strah od zavisnosti i teško se uči strpljenju i istrajnosti. Umjesto da polako stvara i gradi, ono često „malo gradi, malo ruši”, što se kasnije odražava u odnosima i u učenju.

Dajana Baumrind pokazala je da roditelji koji svašta dozvoljavaju i prihvataju (permisivni roditeljski stil) vaspitavaju djecu koja kasnije imaju probleme sa samokontrolom i prilagođavanjem. Njena istraživanja su temelj za razumijevanje zašto neka djeca jako teško podnose frustracije.

Istraživači Elenor Makobi i Džon Martin nadogradili su ovaj okvir dodavanjem još jednog stila roditeljstva (zanemarujućeg), gdje je dijete potpuno zapostavljeno i prepušteno sebi. Takva djeca iz povrijeđenosti često postaju bahata.

Djeca vole granice. Ona se uz granice razvijaju, osjećaju sigurnost i grade unutrašnju stabilnost. Odsustvo granica proizvodi haos.

Hoću sve, odmah, bez truda

Ovaj trend bahatosti i razularenosti je posljedica narcističke kulture u kojoj živimo. Kulture koja poručuje – hoću sve, odmah, bez truda.

U takvom okruženju rastu djeca koja mnogo traže, a malo ulažu. Koja ne podnose napor, ali očekuju privilegije. Nije slučajno što već u prepubertetu postaju depresivna. Kod djece se depresija često ispoljava kao agresivnost. Ona se tada okreću protiv roditelja, nastavnika i svijeta, jer ne postoji unutrašnji oslonac, niti autoritet koji bi ih držao.

Posljedice su ozbiljne – trajno nezadovoljstvo, nemogućnost da se uživa u bilo čemu, zavist, agresija, osjećaj praznine i besmisla. Bez truda nema zadovoljstva. A bez ulaganja nema smisla.

Djeci ne treba da se sve servira, a ni da budu puštena da rade šta hoće. Ona ne žele takav život, iako možda ponekada izgleda da to traže. Ona žele priliku da se potrude, da pogriješe, da poprave, da rastu. Jedan od najbržih načina da roditelj uništi dijete jeste da mu sve da i/ili da ga pusti da radi šta hoće.