Tokom rata, informacija postaje jednako važna kao i projektili. Vojske se ne bore samo za teritoriju, već i za dominaciju narativa. Malo je nedavnih epizoda koje to bolje ilustriraju od glasine koja se proširila 9. marta, a u kojoj se tvrdilo da je nekoliko visokih izraelskih zvaničnika ubijeno ili ranjeno u iranskim napadima.

Dana 9. marta, Scott Ritter, bivši oficir američke marinske obavještajne službe i bivši inspektor UN-a za oružje, pojavio se u emisiji "The Sanchez Effect" na kanalu RT. U snimcima tog gostovanja koji su se masovno proširili internetom, Ritter je predstavljen kao osoba koja podržava tvrdnje da su iranski napadi pogodili lokacije povezane s visokim izraelskim liderima, uključujući navode koji se odnose na ministra nacionalne sigurnosti Itamara Ben-Gvira i članove porodice premijera Benjamina Netanyahua.

Tvrdnje su se brzo proširile društvenim mrežama. Pojedini iranski mediji i proiranski komentatori prenijeli su priču, pripisujući je Ritterovim izjavama. Izraelski mediji su također brzo reagirali na glasinu, uglavnom kako bi je demantirali.

Ipak, u roku od nekoliko sati postalo je jasno da ne postoje vjerodostojni dokazi koji potkrepljuju te tvrdnje. Nisu ih potvrdili niti izraelski zvaničnici niti nezavisni izvori. Ova epizoda se brzo pretvorila u studiju slučaja o nestabilnoj ulozi glasina u ratno vrijeme.

Međutim, dublja priča nije u tome da li je glasina bila istinita, već zašto takve glasine bujaju te kako one u konačnici mogu oštetiti upravo one narative koje pokušavaju podržati.

Zašto rat stvara glasine

Ratovi stvaraju savršene uvjete za širenje glasina. Vlade ograničavaju informacije, pristup ratištu je limitiran, a propaganda postaje ključni alat strategije.

Izraelska vojna cenzura jedan je od presudnih faktora trenutnog informativnog vakuuma. Izraelski zakon dozvoljava vojnim vlastima da blokiraju ili mijenjaju objavljivanje osjetljivih informacija vezanih za nacionalnu sigurnost, uključujući podatke o žrtvama, vojnoj šteti i strateškim ranjivostima.

Ova praksa nije nova. Izrael je historijski ograničavao izvještavanje o vojnim gubicima kako bi spriječio paniku, održao moral i izbjegao pružanje obavještajne prednosti protivnicima.

Rezultat je situacija u kojoj veliki dio onoga što se dešava unutar Izraela tokom rata ostaje nejasan. Zbog toga se analitičari i posmatrači često oslanjaju na indirektne pokazatelje poput satelitskih snimaka, procurjelih videozapisa, izvještaja svjedoka, objava na društvenim mrežama i izjava suprotstavljenih vlada.

Ovakvo okruženje stvara plodno tlo za nagađanja. Kako su američki sociolozi Gordon Allport i Leo Postman tvrdili u svojoj klasičnoj studiji iz 1947. godine "Psihologija glasina", glasine se šire kada su prisutna dva uvjeta – važnost i dvosmislenost. Rat pruža oboje.

Kada su događaji od velikog značaja, a informacije oskudne, glasine neizbježno popunjavaju prazninu.

Strateški podsticaj za preuveličavanje

Iran također djeluje unutar ovog informativnog okvira. Za razliku od SAD-a, Izraela ili država NATO-a, Iran ne posjeduje isti nivo javno dostupnih satelitskih snimaka koji bi mu omogućili redovno dokumentiranje štete na frontovima unutar Izraela.

To znači da se iranski zvaničnici i mediji često oslanjaju na tvrdnje o uspješnim napadima koje vanjski posmatrači ne mogu jednostavno provjeriti. Takve tvrdnje mogu, ali i ne moraju biti tačne, ali nedostatak nezavisne potvrde otežava njihovu procjenu.

Iza ovih narativa stoje razumljivi podsticaji. Za napadnute vlade, ratna komunikacija služi u nekoliko strateških svrha – održavanju domaćeg morala, slanju signala odvraćanja protivnicima, projiciranju snage prema saveznicima i oblikovanju globalnog javnog mnijenja.

Preuveličavanje postignuća na bojnom polju stoga je dugo bilo obilježje ratovanja. Pruski strateg Carl von Clausewitz primijetio je prije gotovo dva vijeka da je rat "carstvo neizvjesnosti", gdje su informacije često nepotpune, proturječne ili manipulirane.

U modernim sukobima, ta se neizvjesnost razvila u ono što analitičari danas nazivaju informacijskim ratovanjem, gdje percepcija i narativ postaju strateški alati uporedo s vojnom silom.

Dvosjekli mač

Pa ipak, glasine mogu brzo postati kontraproduktivne. Kada tvrdnja postane previše specifična, poput navodne smrti određenog političkog vođe, mnogo ju je lakše demantirati.

Jednom kada se demantira, narativ se može obiti o glavu onome ko ga je plasirao.

U slučaju glasine od 9. marta, izraelski komentatori i zvaničnici iskoristili su tu epizodu kako bi tvrdili da su iranski ili proiranski narativi nepouzdani. To stvara snažnu propagandnu priliku za suprotnu stranu.

Lažne glasine ne nestaju tek tako. One često postaju alati koji jačaju kredibilitet protivnika, omogućavajući mu da se predstavi kao pouzdaniji izvor informacija.

Štaviše, učestale glasine koje se ne obistine mogu proizvesti neželjene psihološke efekte. Umjesto da siju strah, one zapravo mogu umiriti ciljano društvo.

Kada glasine uporno tvrde da su vođe ubijene ili teško ranjene, samo da bi se to kasnije opovrgnulo, one mogu pojačati utisak da su ti lideri zapravo zaštićeni i nedodirljivi.

Kontrast s ratom u Gazi

Informativna dinamika iransko-izraelskog sukoba oštro se razlikuje od one u ratu u Gazi.

Palestinske grupe otpora u Gazi usvojile su neobičnu komunikacijsku strategiju tokom rata. Kroz pažljivo dokumentirane videozapise, fotografije i snimke s ratišta, pružale su detaljne izvještaje o svakodnevnim vojnim sukobima.

Ova dokumentacija je postepeno povećala njihov kredibilitet među posmatračima. S vremenom su mnogi analitičari i novinari počeli obraćati više pažnje na palestinske izvještaje upravo zato što su bili potkrijepljeni dokazima.

Iranski slučaj je strukturalno drugačiji. Iranske snage ne mogu snimati događaje unutar izraelske teritorije na isti način na koji su palestinski borci u Gazi dokumentirali borbe na vlastitom terenu.

Kao rezultat toga, iranski narativi se često oslanjaju na indirektne dokaze ili službene tvrdnje, a ne na vizuelnu dokumentaciju. Ovo strukturalno ograničenje povećava vjerovatnoću da će glasine popunjavati informativne praznine.

Strateška stvarnost naspram taktičkih narativa

Ironično, širenje pretjeranih glasina može prikriti važnu stvarnost.

Sa strateškog aspekta, trenutni rat nije postigao ciljeve koje su Izrael i SAD prvobitno željeli ostvariti. Jedan od ciljeva vojne eskalacije o kojima se široko raspravljalo bio je oslabiti Iran do te mjere da se izazove unutrašnja nestabilnost ili promjena režima.

Taj ishod se čini daleko od neizbježnog.

U međuvremenu, agresija na Iran već je proizvela nekoliko strateških posljedica, uključujući regionalnu nestabilnost u Zaljevu, rast cijena energenata i povećan globalni ekonomski pritisak.

U tom smislu, Iran je pokazao sposobnost apsorbiranja i reagiranja na vojni pritisak bez političkog kolapsa. Uprkos tome, glasine o dramatičnim taktičkim pobjedama – poput smrti visokih izraelskih zvaničnika – paradoksalno mogu potkopati ovu širu stratešku stvarnost.

Kada se te tvrdnje pokažu lažnima, one odvlače pažnju sa značajnijih događaja koji se odvijaju u sklopu rata.

Odgovornost novinarstva

Za novinare je lekcija jasna.

Ratno izvještavanje mora se snalaziti u okruženju kojim dominiraju propaganda, cenzura i psihološko ratovanje. To se posebno odnosi na izvještavanje o sukobima koji uključuju Izrael, gdje vojna cenzura ograničava informacije, a narativi zapadnih medija su često usko povezani sa stavovima izraelske vlade.

Ali postojanje cenzure i dezinformacija ne opravdava ponavljanje neprovjerenih tvrdnji.

Odgovorno novinarstvo zahtijeva verifikaciju.

Kako piše The Palestine Chronicle, a prenosi Stav.ba, uloga novinara je da izvještavaju o konkurentnim narativima rata, analiziraju njihove implikacije i pažljivo ispituju dostupne dokaze. Ali ne mogu potvrditi tvrdnje koje nemaju vjerodostojne izvore.

To ne znači da su glasine uvijek lažne. Možda su neke od njih istinite. U ratno vrijeme ljudi imaju puno pravo da postavljaju pitanja, nagađaju i pokušavaju razumjeti događaje koje vlade namjerno skrivaju od javnosti.

Ako lider poput Benjamina Netanyahua nestane iz javnosti na nekoliko dana, ljudi će neizbježno postavljati pitanja. Neki bi mogli sugerirati da je napustio zemlju, drugi da je bio meta napada. U sukobu u kojem su informacije strogo kontrolirane, takva nagađanja su neizbježna.

Problem na koji se ovdje ukazuje je drugačiji.

Novinari djeluju pod drugačijim setom odgovornosti. Njihov zadatak nije da pojačavaju svaku glasinu koja kruži u magli rata, već da provjeravaju informacije prije nego što ih predstave kao činjenice.

Upravo zato se novinarstvo – barem u teoriji – smatra najvjerodostojnijim oblikom informiranja tokom ratnih vremena.

Nažalost, vodeći zapadni mediji su više puta prekršili ovaj princip, šireći dezinformacije i nekritički ponavljajući službene narative.

Međutim, nezavisni mediji ne mogu odgovoriti napuštanjem novinarskih standarda. Naprotiv, njihova odgovornost za tačnost i provjeru mora biti još veća.

U informacijskim ratovima koji prate moderne sukobe, kredibilitet ostaje jedno od najmoćnijih oružja.