Ako analiziramo sve ono što se događalo u prethodne četiri ili više decenija između Irana i aktera sa druge strane, u prvom redu Sjedinjenih Američkih Država, Izraela, ali i Velike Britanije, jasno je da aktuelni rat koji Izrael i SAD vode protiv Irana ima korijene u prošlosti. Paralelu možda najednostavnije možemo povući sa 1953. godinom i operacijom Ajax kada britanske sigurnosne obavještajne službe, naravno uz pomoć Sjedinjenih Američkih Država, svrgavaju Mohameda Mosadeka, tadašnjeg lidera Irana koji je nastojao da nacionalizira naftu. Tu kreću problem, koji traju i danas. Pojednostavljeno, problemi između potonjih aktera su nastali u onom trenutku kada je iranska strana odlučila da "uzme stvari u svoje ruke", te da o svojim unutrašnjim resursima odlučuje samostalno, piše Admir Lisica za Stav.ba.

Predmet vanjskih interesa

Naravno, prije toga je bilo različitih interesa prema Iranu i od strane Sovjetskog Saveza, Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država, ali se možemo sjetiti i 1945. godine kada se konferencija u Teheranu nakon Drugog svjetskog rata održava, te gdje je Iran kao poželjan akter imao jednu poprilično značajnu ulogu kao jednu vrstu medijatora. Ovo ukazuje na to da je Iran bio predmet interesa različitih geopolitičkih igrača tokom prethodnog stoljeća.

Pronalazak nafte, te potonje opisani događaji iz 1953. godine, determinirali su geopolitičku poziciju Irana na geopolitičkoj šahovskoj table, što je osjetno i u aktuelnom trenutku. U pogledu odnosa na relaciji Iran i najbolje rečeno Zapad, sve je kulminiralo događajima u konačnici vezani za Islamsku revoluciju u Iranu, a koja je značila smjenu dotadašnjeg režima na čelu sa šahom Pahlavijem, ali i dolazak na vlast vjerski usmjerene linije na čelu sa ahatolahom Homeinijem, liderom islamske revolucije.

Događaji iz 1979. godine, prije svega revolucija, ali i zatočenje nekoliko desetina američkih diplomata i državljana u američkoj ambasadi u Teheranu od strane demonstranata koji su zahtijevali od SAD povratak svrgnutog šaha Pahlavija u Teheran, trasirali su nestabilnost u odnosima ova dva aktera. Sjedinjene Američke Države kao globalna sila, kao hegemon broj jedan u svijetu sa svim svojim manama i vrlinama, ipak su imale snage da i ranije se upuste u ovakvu jednu avanturu, mogu reći.

Međutim, procjene su bile ipak da se ne ide u tom smjeru, jer su znali da Iran ipak nije ono što je Irak, Afganistan ili neka druga zemlja. Iran je ipak dosta ozbiljna zemlja, dosta veća zemlja sa 90 miliona ljudi, sa jednom tradicijom. I to vidimo sada na terenu gdje je postalo sasvim jasno da bez kopnene invazije Iran neće moći biti savladan. SAD su i sada svjesne da Iran nije lahak plijen, ali su se uprkos odsutnosti javne podrške američkih građana onoj akciji, ali i visokorangiranih dužnosnika demokrata i republikanaca, odlučili na ovu izuzetno skupu avanturu.

Izraelski, a ne američki rat

Kopnena invazija od strane SAD trenutno ne djeluje realno, jer javno mnijenje u SAD ukazuje na to da američki građani nisu spremni poslati hiljade svojih sinova nekoliko hiljada kilometara od kuće u avanturu koja može ishoditi pogibijom njihove djece. To nam govore i statistike. Naime, svega oko 26% američkih građana općenito podržava ovakvo stanje na terenu i Trumpov rat.

Imali smo i određene izvještaje u Kongresu, Senatu, koji ukazuju na oprečna mišljenja. Neki marinci koji su proveli određeni staž na frontu, najčešće na Bliskom istoku, i znaju šta ih čeka, te su se shodno tome pobunili. Zanimljiv stav u pogledu aktuelnih događaja dolazi od uglednog američkog profesora geopolitike i međunarodnih odnosa Mearscheimera. On eksplicitno ističe da ovo nije američki, već izraelski rat u koji su SAD uvučene od strane Netanyahuovog režima. Ako analiziramo izjave američkih političara poput Sandersa, Mamdanija i drugih, nije teško doći do zaključka da je američko društvo u pogledu rata protiv Irana poprilično podjeljeno.

Jedan od razloga je trošenje milijardi dolara na kampanju za koju se ne može reći da je jasno odredila ciljeve, a koji se naziru iz izjava Trumpa, a to su u prvom redu promjena režima, te uzimanje iranskih resursa. Trenutno su oba navedena cilja daleko od realizacije, a rat već u ovom trenutku američke porezne obveznike košta izuzetno puno. Prema podacima koje je objavila Al Jazeera, napad na Iran u prosjeku košta oko 91 milion dolara, što ukazuje na to da je do sada već potrošeno nekoliko milijardi dolara.

U ovoj konstelaciji odnosa najviše koristi ima Izrael, koji se čini da će crpiti američke resurse do posljednjeg dolara kako bi ostvarili dominaciju protiv Irana. Iranski potezi da napadne američke baze na teritoriji svojih susjeda sasvim sigurno mogu biti predmet rasprave, ali je jasno kako Iran u ovom trenutku nema izbora, ili će iskoristiti sve kapacitete u borbi za opstanak, ili će doživjeti poraz od kojega će se oporavljati desetljećima. Oni su se odlučili za ovo prvo, a po cijenu narušavanja odnosa sa zemljama koje su im u geopolitičkom smislu kao susjedi, poprilično značajni. Koliko je ta iranska strategija dobra ili loša, saznat ćemo na kraju ovog rata.

Kina i Rusija uz Iran, ali…

Ovdje treba spomenuti stajališta Rusije i Kine, koje javnost onako paušalno svrstava među prisne iranske prijatelje, što je daleko od istine. Zanimljiva je pozicija Rusije. Ako pogledamo šta se dešavalo u prethodniku nekoliko decenija, jasno je da je i Rusija tada u obliku Sovjetskog saveza imala određene aspiracije prema Iranu, prema Afganistanu i drugim dijelovima tog svijeta, pa donedavno i prema Siriji. Situacija što se tiče Rusije je poprilično jasna. Ukoliko šire posmatramo međunarodne odnose, jasno se može uvidjeti da Rusija neće nikada ugroziti svoju poziciju i da se neće upuštati u nešto što direktno nije u njihovom interesu. Tako je bilo 1999. godine u situaciji na Prištinskom aerodromu kada su ostavili svoje saveznike iz Srbije na cjedilu, povukli su se, prepustili su faktički Kosovo međunarodnim trupama, SAD i NATO snagama.

Također situacija u kontekstu Bašara Al-Asada i palog rigidnog sirijskog režima govori o tome da su njemu ponudili utočište, međutim nisu se uključivali u nikakve borbe kada je krenula ta operacija oslobađanja Sirije, kako bi spasili svoje "saveznike". Tako i u kontekstu situacije sa Iranom, iz jednog prostog razloga – jer Rusiji ne odgovara da Iran bude jači od njih, ali ni da skroz nestane sa geopolitičke mape.

Kina koja ima ekonomski interes u kontekstu Irana, a prije svega radi kupovine jeftinih energenata krucijalnih u njihovoj borbi za prevlast na tronu ekonomskog svjetskog diva. Uprkos tome, Kina ne riskira svoju poziciju, iako je jasno kako zatvaranje Hormuškog moreuza šteti Kini, a itekako godi SAD, koje ne zavise od bliskoistočnih zaliha. Teško je očekivati da će Rusija i Kina direktno ući u rat, što je bilo sasvim jasno Iranu i tokom prvog, “Dvanaestodnevnog rata”.

U konačnici, nameće se logično pitanje, ko će pobijediti u ovom ratu i ko će to u konačnici i proglasiti? Odgovor je jasan, apsolutnih pobjednika neće biti, a pobjedu će proglasiti podjednako Teheran, Tel Aviv i Washington. Teheran jer će vjerovatno sačuvati aktuelnu vlast, te opstati kao država, SAD zbog toga što su još jednom intervenirale daleko od kuće, a Izrael jer jednostavno u narativu koji Netanyahu kontinuirano vodi, nema mjesta za bilo kakav poraz, makar on i bio činjenična realnost.