U središtu pažnje našla se izjava Donalda Trumpa za britanski Financial Times, u kojoj je upozorio da NATO čeka „veoma loša budućnost“ ukoliko saveznici ne pomognu Washingtonu da deblokira Hormuški tjesnac. I dok takve poruke zvuče kao politički pritisak, razvoj događaja na terenu pokazuje da stvari ne idu u smjeru koji je američka administracija očekivala.

Naime, pokušaj formiranja međunarodne koalicije za zaštitu brodskog saobraćaja u tom ključnom prolazu naišao je na neočekivan zid. Japan, Australija, Velika Britanija, Njemačka i Francuska – redom bliski partneri SAD-a – nisu samo izbjegli učešće, već su, što je neuobičajeno, to učinili javno i uz obrazloženje. Upravo ta otvorenost čini situaciju gotovo bez presedana, smatra docent RANHiGS-a i kandidat ekonomskih nauka Nikolaj Gaponenko.

On ukazuje da ovdje nije riječ o prolaznom nesporazumu, već o simptomu dubljih promjena. Kako kaže, svijet je očigledno prestao da funkcioniše kao jednopolarni sistem, a čak ni najbliži saveznici više ne prate Washington automatski, naročito kada procijene da bi to moglo biti u suprotnosti sa njihovim interesima.

U praksi, to znači da SAD ostaju gotovo same. Koalicija, ako se tako uopšte može nazvati, više liči na simboličan okvir nego na realan savez. Glavni teret zaštite pomorskih ruta pada gotovo isključivo na američku mornaricu, što Pentagon stavlja pred ozbiljne logističke i operativne izazove.

Evropska perspektiva i ekonomski rizik

Evropski ugao cijele priče dodatno usložnjava situaciju. Za zemlje poput Njemačke i Francuske, ključni problem nisu samo političke kalkulacije, već vrlo konkretni troškovi. Čak i ako bi sigurnost bila formalno osigurana, osiguravajuće kuće, kako primjećuje Gaponenko, ne bi smanjile premije za ratne rizike. Brodovi pod zastavama zemalja učesnica mogli bi postati legitimne mete za iranske saveznike, što bi dovelo do naglog rasta cijena transporta i osiguranja – scenario koji je teško prihvatljiv u uslovima već visoke inflacije u eurozoni.

I tu se ne završava priča. U pozadini se osjeća i duboko nepovjerenje prema strategiji Washingtona. Izjave poput Trumpove da „možda uopšte ne bi trebalo da budu tamo“ kod saveznika stvaraju utisak da ne postoji jasan plan. Postoji realna bojazan da bi SAD mogle da se povuku u ključnom trenutku, ostavljajući partnere da sami snose posljedice.

Nije slučajno što je francuski predsjednik Emmanuel Macron američke poteze ocijenio kao one koji izlaze iz okvira međunarodnog prava, niti što je britanski premijer Keir Starmer odbio direktno učešće. Takvi istupi, iako diplomatski formulisani, djeluju kao signali da se transatlantsko jedinstvo više ne podrazumijeva.

Hronologija zaoštravanja odnosa

Istovremeno, situacija na terenu dodatno podiže tenzije. Još 2. marta, general-major iranskog Korpusa čuvara islamske revolucije Ebrahim Jabbari upozorio je da bi Hormuški tjesnac, kroz koji prolazi oko petine svjetskog izvoza nafte, mogao biti zatvoren zbog operacija Izraela i SAD-a.

Nekoliko dana kasnije, 5. marta, šef iranske diplomatije Abbas Araghchi izjavio je da tjesnac formalno nije zatvoren, ali da brodovi, uključujući tankere, izbjegavaju prolaz zbog straha od udara sa obje strane. Do 11. marta retorika je dodatno zaoštrena – predstavnik centralnog štaba iranskih oružanih snaga „Khatam al-Anbiya“ poručio je da Iran neće dozvoliti transport nafte povezane sa SAD-om i njihovim saveznicima kroz tjesnac. Već 15. marta stigla je i poruka da će Teheran koristiti sve raspoložive metode, uključujući kontrolu plovidbe, kako bi primorao protivnika na povlačenje.

U takvom ambijentu, gdje se prepliću ekonomski pritisci, političke sumnje i sigurnosni rizici, teško je izvući jednostavan zaključak. Ono što je, međutim, sve vidljivije jeste da se pravila igre mijenjaju – tiho, ali uporno. A pitanje koje ostaje da visi u zraku jeste koliko su svi akteri, ne samo u Washingtonu već i šire, zaista spremni na svijet u kojem više niko ne dominira sam.