Ekrem İmamoğlu, čovjek kojeg glavna turska opoziciona stranka želi vidjeti kao sljedećeg predsjednika zemlje, ušao je u sudnicu, mahnuo pristalicama i pokušao im se obratiti, ali su mu glas nadjačali uzvici podrške. No, umjesto na predizbornom skupu, ta se scena odvila u ogromnoj sudnici unutar zatvora, ispunjenoj advokatima, drugim optuženicima i posmatračima. Rođaci više od 400 optuženih, od kojih su neki već 11 mjeseci iza rešetaka, stajali su na stolicama i mahali, nadajući se da će susresti poglede svojih najbližih. "Vidio me", povikala je jedna žena nakon što je ugledala svog supruga, a zatim se srušila na stolicu i briznula u plač.

Bilo je to 9. marta i najvažnije suđenje u Turskoj u posljednjih nekoliko godina napokon je počelo. İmamoğlu je uhapšen prije godinu dana, samo nekoliko dana prije nego što ga je njegova Republikanska narodna stranka (CHP) nominovala za predsjedničkog kandidata. Ubrzo nakon toga smijenjen je s mjesta gradonačelnika Istanbula i optužen za niz krivičnih djela povezanih s korupcijom. Optužnica ima više od 3.700 stranica, a prijeti mu kazna do 2.532 godine zatvora. Suđenje bi moglo potrajati godinama. Malo je vjerovatno da će İmamoğlu moći učestvovati na sljedećim predsjedničkim izborima koji bi se trebali održati 2028. godine. "Cilj ovog procesa jeste osigurati da ne izađe prije tih izbora", kaže Sezgin Tanrıkulu, advokat i zastupnik CHP-a, prenosi Jutarnji.hr.

"Vatreni prsten"

Ranije ove godine turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, koji tvrdi da je pravosuđe u zemlji nezavisno, imenovao je tužioca koji je vodio istragu u ovom slučaju za ministra pravde. Na početku suđenja Erdoğan je optužio CHP da narušava ugled njegove vlade, i to u trenutku "kada su na kocki mnogo važnije stvari".

"Turska je okružena vatrenim prstenom", rekao je Erdoğan. Napadati vladu u tako osjetljivom trenutku, dodao je, neodgovorno je.

Turski predsjednik se sve više oslanja na vanjsku politiku kako bi prikrio probleme kod kuće. Njegova vlada, uz podršku poslušnih medija, želi da birači manje pažnje posvećuju inflaciji i urušavanju demokratskih standarda, a više rastućoj ulozi Turske na međunarodnoj sceni.

"To je područje na kojem još uvijek mogu javnosti prodati priču o uspjehu", kaže Senem Aydın-Düzgit, direktorica think tanka Istanbul Policy Centera. Kako bi evropski saveznici zažmirili na zloupotrebe vlasti, Erdoğan igra na geopolitičku važnost Turske na Crnom moru i u Siriji, te na njenu povremenu ulogu posrednika između Rusije i Ukrajine.

Rat Sjedinjenih Američkih Država s Iranom dao mu je dodatni prostor za djelovanje. Turska se od početka protivi tom ratu jer on prijeti da poremeti trgovinu i izazove novu humanitarnu krizu na njenim granicama. Rast cijena energije dodatno otežava centralnoj banci da obuzda inflaciju, koja trenutno iznosi 31,5%.

U centru zbivanja

No, rat istovremeno Tursku vraća u centar globalnih zbivanja. Evropska unija na nju gleda kao na tampon-zonu prema Bliskom istoku. Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen je 1. marta pohvalila Erdoğanovu spremnost "da se nosi s mogućim uticajem ove krize na migracije". EU je od 2016. Turskoj isplatila više od deset milijardi dolara kako bi zadržala sirijske izbjeglice. U slučaju masovnog egzodusa stanovništva iz Irana, koji graniči s Turskom, Unija će gotovo sigurno posegnuti za istim rješenjem.

Turska ima i vlastite krizne planove. Građanski rat u Siriji prisilio ju je da primi milione izbjeglica. Kako bi izbjegla ponavljanje takvog scenarija, razmatra mogućnost uspostavljanja izbjegličkih kampova na iranskoj strani granice. Turska nema simpatija prema iranskom režimu, ali strahuje od mogućeg scenarija koji bi nastao njegovim slomom.

Kao država s drugom najvećom vojskom u NATO-u, Turska bi mogla podnijeti eventualno uvlačenje u sukob, no Erdoğan je obećao da će to pokušati izbjeći. Ipak, pogrešna procjena Irana mogla bi ga prisiliti na drugačiju odluku. NATO-ova protivzračna odbrana već je oborila dvije iranske rakete koje su letjele prema turskom zračnom prostoru, a iranski dronovi pogodili su i Azerbejdžan s kojim Turska ima sporazum o uzajamnoj odbrani.

Uloga u pregovorima

Turska bi također imala važnu ulogu u eventualnom povratku pregovorima. Erdoğan je među rijetkim liderima koji održavaju dobre odnose i s Donaldom Trumpom i s iranskim ajatolasima. Uz to, zemlja ima dublje obavještajne veze s Iranom nego većina arapskih država, a kamoli drugih članica NATO-a.

U Siriji, gdje je pobuna koju je Erdoğan godinama podržavao 2024. godine dovela do rušenja vlade, Turska je postala najvažniji sigurnosni partner nove vlasti i jedan od glavnih investitora u zemlji. Nova vlada, na čelu s predsjednikom Ahmedom al-Šarom, pomogla je Erdoğanu da pojača pritisak na Kurdistansku radničku stranku (PKK), oružanu grupu protiv koje se Turska bori više od četiri decenije. Ranije ove godine sirijske vladine snage potisnule su sirijski ogranak PKK s velikog dijela sjeveroistoka zemlje, čime su praktično uništene nade u kurdsku autonomiju u toj regiji.

Erdoğanov dobar odnos s Trumpom donio je i konkretne koristi. Američka vlada je 9. marta postigla nagodbu s Halkbankom, turskom bankom koju su američki tužioci optuživali da je tokom 2010-ih pomagala Iranu da zaobiđe sankcije. Banka se suočila s mogućnošću višemilijardnih kazni, ali je na kraju prošla s relativno blagim sankcijama. Nekoliko dana prije, navodno na podsticaj Turske, Trump je odustao od nedovoljno razrađenog plana kojim se željelo potaknuti oružani kurdski ustanak unutar Irana.

"Zbog rata u Iranu zapadni lideri danas više nego ikad žele zadržati Tursku na svojoj strani", kaže Karabekir Akkoyunlu sa School of Oriental and African Studies u Londonu. "Ono što se događa unutar Turske smatra se mnogo manje važnim", objašnjava on. "A to Erdoğanu daje više prostora da nastavi provoditi vlastitu agendu."

To ne sluti na dobro za tursku demokratiju, kao ni za sudbinu İmamoğlua. Što je Erdoğan snažniji partner Zapada, to će njegov najveći politički suparnik vjerovatno duže ostati iza rešetaka.