Kada je američki ministar odbrane Pete Hegseth objavio da Washington neće pokazati "nikakvu milost prema neprijateljima", poruka je bila jasna: nije bila u pitanju ograničena vojna operacija, već sveobuhvatna kampanja s ciljem vojnog, političkog i društvenog sloma Irana. Palestine Chronicle analizira zašto je ta logika proizvela suprotan učinak, prenosi Stav.ba.

Pretpostavka iza te strategije nije bila nova. Iran pod godinama sankcija, ekonomskim teškoćama i periodičnim protestima trebao je se, prema toj logici, slomiti iznutra pod stalnim vanjskim pritiskom. Umjesto kolapsa, uslijedila je konsolidacija. Umjesto fragmentacije, kohezija. Milijuni Iranaca izašli su na ulice izražavajući podršku vojsci, institucijama i rukovodstvu. Urednik Palestine Chroniclea Ramzy Baroud taj ishod ne opisuje samo kao pogrešnu procjenu, već kao sustavni neuspjeh načina razmišljanja o historiji.

Tolstojeva košnica nasuprot strateškim modelima

Decenijama se američki i izraelski strateški pristup oslanjao na pretpostavku da se politički sistemi mogu preoblikovati izvana: ekonomskim pritiskom, vojnom eskalacijom i ciljanim napadima na rukovodstvo. Unutrašnje napetosti u Iranu – ekonomski problemi, društveni nemiri, talas protesta – čitali su se kao znaci neposrednog kolapsa, a ne kao izrazi složenog i dinamičnog društva. Analizi nisu nedostajali podaci, već dubina.

Baroud taj interpretativni propust objašnjava kroz Tolstojev okvir iz romana "Rat i mir". Tolstoj odbacuje tzv. teoriju "Velikog čovjeka", prema kojoj vođe i elite određuju tok historije. Umjesto toga, historiju vidi kao produkt bezbrojnih individualnih odluka oblikovanih kulturom, sjećanjem i nuždom. "Kraljevi su robovi historije", pisao je Tolstoj, opisujući samu historiju kao "nesvjestan, opći život čovječanstva" koji koristi pojedince kao instrumente, a ne obrnuto.

Iz toga izvire model historije "košnice": društvo funkcioniše kao organizam u kojem nijedan akter ne upravlja cjelinom, ali koherentan obrazac nastaje iz interakcije bezbroj dijelova. Moderno strateško razmišljanje efikasno mjeri ono što je kvantifikabilno – ekonomski pad, vojnu sposobnost, učestalost protesta. No teško objašnjava ono što se ne može lako izmjeriti: akumuliranu težinu kolektivnog iskustva i načine na koje društva reagiraju adaptivno, a ne mehanički, na vanjski pritisak.

Sumod, Gramši i logika otpora odozdo

Iransko nacionalno jedinstvo, u tom kontekstu, nije anomalija. Iransko društvo oblikovano je dugom historijom previranja: revolucijom, ratom, stranom intervencijom i stalnim ekonomskim pritiskom. Ta iskustva ne proizvode jednostavan politički pogled, nego slojevitu društvenu stvarnost u kojoj neslaganje i kohezija koegzistiraju. Pod uslovima vanjske prijetnje percipirane kao egzistencijalne, ti slojevi se poravnavaju na nepredvidive načine – ne nužno kao produkt centralne koordinacije, već kao rezultat bezbrojnih individualnih odluka.

Tolstoj je sličnu dinamiku opisao analizirajući Napoleonovu invaziju na Rusiju 1812. Poraz francuske vojske nije bio produkt strateške briljantnosti, već kumulativnog učinka lokalnih akcija: seljaka koji su odbijali saradnju, zajednica koje su se prilagođavale, pojedinaca koji su donosili odluke što su zajedno oblikovale tok rata – bez formalne koordinacije, ali s koherentnim ishodom.

Usporediva logika vidljiva je u palestinskom konceptu sumuda, postojanosti. Palestinska otpornost nije se održavala centraliziranim strukturama, već društvenim tkivom, kulturnim kontinuitetom i kolektivnim pamćenjem. Mislioci od Antonija Gramscija do Ghassana Kanafanija i Howarda Zinna u različitim su kontekstima tvrdili da se historija ne nameće odozgo, već konstruiše odozdo. Gramši je Ciceronovu izreku "Historia magistra vitae" dopunio gorkom napomenom: historija je učiteljica života, ali nema učenike.

Očekivanje da će se Iran slomiti pod vojnim pritiskom nije se ostvarilo jer je počivalo na pogrešnoj jedinici analize. Društvo je tretirano kao sistem kojim se može manipulirati vanjskom silom, a ne kao živi, adaptivni organizam. Unutrašnje neslaganje tumačilo se kao slabost, a ne kao dio složenijeg društvenog procesa. U takvom sistemu nadmoćna sila ne garantuje željeni ishod – u nekim slučajevima, ona jača upravo ono što je trebala oslabiti.

Historija se ne stvara u ratnim sobama ni think-tankovima. Ona nastaje u akumuliranim izborima običnih ljudi koji djeluju unutar ograničenja i mogućnosti vlastite stvarnosti. Moć ne leži isključivo u državama ili vođama – ona je distribuirana, dinamična i često nevidljiva sve dok je trenuci krize ne dovedu u vidokrug.