Televizijska gostovanja Nina Raspudića odavno su prestala biti prostor za intelektualnu debatu i postala poligon za širenje poluinformacija, historijskog revizionizma i, što je najopasnije, suptilnog, ali razornog sijanja mržnje prema Bošnjacima i muslimanima.

Njegova posljednja „analiza“ u Studiju 4 HTV-a o iranskim mrežama i izraelskom veleposlaniku u Hrvatskoj, Garyju Korenu, nije samo skup logičkih pogrešaka, to je direktan uvoz MAGA retorike i jeftinog desničarennja u hrvatski javni prostor, piše Bosna.hr.

Raspudić se, glumeći zabrinutog stručnjaka za nacionalnu sigurnost, obrušio na predsjednika Zorana Milanovića zbog njegovog otpora izraelskom miješanju u unutrašnja pitanja Hrvatske. No, u tom procesu, Raspudić je demonstrirao zapanjujuće, gotovo osnovnoškolsko nepoznavanje geopolitike Bliskog istoka i bliske historije regiona u kojem živi.

Glavna oštrica Raspudićeve manipulacije leži u tvrdnji da je „Iran sudjelovao u dovođenju mudžahedina koji su ubijali Hrvate u Srednjoj Bosni“. Svako ko posjeduje i mrvu intelekta i ko je prisustvovao satima geografije i historije u osnovnoj školi zna da je ovo apsolutna glupost. Mudžahedini (većinom sljedbenici radikalnih sunitskih struja, u narodu nazvani vehabijama) i Iran (šiitska teokratija) su decenijama ogorčeni ideološki i teološki neprijatelji.

U Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, ove dvije grupacije su se aktivno izbjegavale. Iran u Bosnu nije dovodio mudžahedine, Iran je slao oružje i opremu jedinoj legalnoj bosanskohercegovačkoj vladi, onoj u Sarajevu. I tu dolazimo do vrhunca Raspudićevog licemjerja: on prešućuje općepoznatu činjenicu da su upravo Hrvatska i tzv. Herceg-Bosna uzimale „lavovski dio“ (često i više od 30%) tog istog iranskog naoružanja kao naknadu za tranzit.

Ako je Iran bio „teroristička prijetnja“, zašto je tadašnjoj hrvatskoj politici iransko oružje bilo dovoljno dobro da njime opremaju vlastite postrojbe? Iran je u tom periodu bio koristan Hrvatskoj jednako koliko i Bosni i Hercegovini, ali Raspudić to namjerno zaboravlja kako bi konstruisao narativ o „islamskoj ugrozi“.

Ono što Raspudić u svom selektivnom sljepilu najbezočnije prešućuje jeste činjenica da je upravo Republika Hrvatska, pod vodstvom tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana, bila glavni logistički centar i posrednik za to isto iransko oružje. Dok se danas pokušava jahati na valu naknadne pameti i jeftinog desničarenja, historijski dokumenti i svjedočenja najbližih Clintonovih saradnika, poput Richarda Holbrookea, govore sasvim drugu priču. Hrvatska se nakon 1992. godine nije samo prestala protiviti dolasku iranskog oružja, već ga je aktivno ohrabrivala.

Prema istraživanju profesora Zijada Šehića u knjizi „Pax Americana“, upravo je Tuđman u aprilu 1994. godine američkom ambasadoru Galbraithu predložio da Iran preko Hrvatske dostavlja oružje za Armiju RBiH. Tuđman nije tražio način da zaustavi „iranski utjecaj“, već način da dobije „zeleno svjetlo“ iz Washingtona kako bi se uspostavila mreža za dopremu, pri čemu su Amerikanci odlučili „okrenuti glavu“. Prvi iranski avion u okviru tog Tuđmanovog plana sletio je u Zagreb već četvrtog maja 1994. godine.

Razlog za ovakvu „kooperativnost“ Zagreba bio je materijalistički i strateški lukav. Richard Holbrooke u svojoj knjizi „Završiti rat“ precizno navodi da su Hrvati za svaku isporuku koja je išla prema Bosni uzimali trećinu naoružanja za potrebe Hrvatske vojske i HVO-a. Dakle, dok Raspudić danas Iranom plaši djecu po Hrvatskoj, zaboravlja da je trećina arsenala kojim je Hrvatska ratovala devedesetih došla upravo iz te države, i to uz direktno saučešće i aminovanje hrvatskog vrha.

Ali to nije sve, ta saradnja je bila i unosan biznis. Bivši bh. diplomat Ivica Mišić svjedočio je o sastancima u New Yorku 1994. između Mate Granića, Harisa Silajdžića i iranskog zvaničnika Alija Akbara Velayatija. Mišić navodi da je Granić tada ispostavio račun za pomoć Bihaću koji je Iran bez oklijevanja prihvatio platiti, uz Velayatijeve riječi: „Pošaljite oružje Bosancima, sutra ćete dobiti ček“. Radilo se o iznosima koji su debelo premašivali 50 miliona dolara. Prema tome, tvrditi danas da je Hrvatska bila brana iranskom utjecaju nije samo historijski falsifikat, već smiješna tiktok konstrukcija.

Hrvatska je iransko prisustvo debelo naplatila, u gotovini, u raketama i u političkim poenima kod Amerikanaca, kojima je takav aranžman odgovarao kako bi održali Federaciju na životu. Raspudićeva retorika stoga nije ništa drugo do pokušaj poliranja prošlosti u kojoj su iranski čekovi i iranske granate bili itekako dobrodošli u Zagrebu.

Uloga Sjedinjenih Država u ovom procesu demantira svaku tezu o nekakvom „slučajnom“ iranskom prodoru koji je Hrvatska tobože pokušavala spriječiti. Istina je da su Sjedinjene Američke Države, kroz politiku „okretanja glave“ koju su provodili ambasadori Peter Galbraith i Charles Redman, svjesno i planski dopustile naoružavanje Bosne preko Hrvatske. Kada su hrvatski zvaničnici u aprilu 1994. zatražili od Galbraitha instrukcije kako da se postave prema iranskim pošiljkama, dobili su čuveni odgovor: „Nemam instrukcije“. U diplomatskom rječniku to je značilo najjasnije moguće zeleno svjetlo.

Clintonova administracija je u tom trenutku procijenila da bi bez iranskog oružja tek uspostavljena bošnjačko-hrvatska Federacija bila osuđena na propast, a Bošnjaci biološki istrijebljeni. Svjedočeći kasnije pred Kongresom, Galbraith i Redman su energično branili ovu odluku, tvrdeći da je upravo taj priliv naoružanja, kojeg je Hrvatska ohrabrivala uzimajući sebi trećinu svakog tovara, omogućio vojnu ravnotežu na terenu. Ta ravnoteža je direktno dovela do pobjeda 1995. godine i, u konačnici, do Daytonskog mirovnog sporazuma.

Raspudićevo današnje MAGA kenjkanje nije slučajno. On jaše na aktuelnom evropskom desničarskom valu koji je iznjedrio na desetine malih Trumpova, valu koji svaki sigurnosni izazov koristi za stigmatizaciju muslimanskih zajednica. Njegovo prizivanje terorističkog napada u Rijeci iz 1995. godine služi isključivo kao emocionalni okidač da se Bošnjake i Iran strpa u isti koš s radikalnim mrežama koje su hrvatske službe, uz saradnju upravo onih koje Raspudić danas diskredituje, uspješno razbijale.

Raspudićevo povezivanje Irana i napada u Rijeci dodatno je smiješno i besmisleno jer Iran s tim zločinom nema ništa. Napadač koji je aktivirao bombu bio je Kuvajćanin a dan poslije napada odgovornost za napad preuzela je egipatska teroristička organizacija Al Gamma’a Al-Islamiyya, obrazloživši ga odmazdom za nestanak njezina istaknutog člana, Abu Tala’ata al-Qasimija. Nalogodavac terorističkog napada, Muhammad Shawki Al-Islambouli, oglasio se iz Afganistana početkom 2000. godine i priznao da je on naredio napad na Hrvatsku

Umjesto da pozdravi i pozove na suverenost vlastite (druge) domovine u odnosu na istupe stranih diplomata, Raspudić se postavlja kao glasnogovornik izraelskih obavještajnih konstrukcija. Njegova sugestija da se veleposlanika pozove kako bi „podijelio saznanja“ o Iranskoj revolucionarnoj gardi (IRGC) u Zagrebu, dok istovremeno napada Milanovićev „uličarski rječnik“, prozirna je zamjena teza. On želi Hrvatsku pretvoriti u vazala tuđih obavještajnih igara, pritom koristeći svaku priliku da oživi aveti rata u Srednjoj Bosni.

Kome Raspudić radi uslugu? Hrvatskoj sigurno ne. Raspirivanjem mržnje prema susjednom narodu i vjerskoj grupi koja čini integralni dio hrvatskog društva, on podriva unutrašnju stabilnost zemlje. Njegovo miješanje pojmova, nepoznavanje razlike između šija i sunita, te svjesno laganje o ulozi Irana demaskiraju ga ne kao analitičara, već kao ideološkog komesara koji historiju prilagođava svojim dnevnopolitičkim potrebama.

Vrijeme je da se Raspudića prestane tretirati kao ozbiljnog sagovornika na teme vanjske politike. Njegov diskurs je opasan, njegove činjenice su lažne, a njegova namjera je jasna: destabilizacija odnosa s Bosnom i Hercegovinom i dodvoravanje radikalnim desničarskim krugovima u Evropi. Hrvatska, hvala Bogu, nije Tel Aviv, kako kaže Milanović, ali definitivno ne smije biti ni poligon za Raspudićeve maliciozne geopolitičke fantazije.