Monarhije Perzijskog zaljeva nalaze se u sve težoj poziciji između vlastite sigurnosti, ekonomskih interesa i pritisaka iz Washingtona. Dok javno inzistiraju na neutralnosti, iza kulisa raste zabrinutost da pasivnost dugoročno nije održiva — posebno nakon što je Iran na samo Ujedinjene Arapske Emirate ispalio najmanje 2.000 projektila i dronova, od kojih je više od 80 posto gađalo civilnu infrastrukturu, piše Jutarnji list.

Zaljev između Irana i Washingtona

Iran je, prema riječima Abdulaziza Sagera, predsjednika Istraživačkog centra Zaljeva, prešao crvene linije sa svakom zemljom u regiji. "U početku smo ih branili i protivili se ratu. Ali kada su počeli usmjeravati napade na nas, postali su neprijatelj. Ako se Amerikanci povuku prije nego što se završi posao, ostat ćemo sami", rekao je Sager. Iranski ministar vanjskih poslova Abas Arakči odgovornost za situaciju prebacuje na Washington: "Shvaćam da su zemlje u regiji uznemirene i da su njihovi ljudi stradali, ali krivnja za početak rata u potpunosti je na SAD-u." Napadi na civilnu i energetsku infrastrukturu, kao i blokada Hormuškog tjesnaca, nagrizaju ekonomije zaljevskih zemalja i narušavaju njihov imidž stabilnih destinacija za ulaganja i turizam. Washington pojačava pritisak, upozoravajući zaljevske partnere da ih u slučaju pasivnosti čekaju "posljedice", a američki ministar odbrane Pete Hegseth prošle je sedmice izjavio da su zaljevski partneri spremni prijeći na ofenzivne akcije i da sarađuju s Washingtonom na integriranom sistemu protuzračne odbrane.

Scenariji koji bi mogli promijeniti sve

Analitičari Međunarodnog instituta za strateške studije identificirali su nekoliko scenarija koji bi mogli označiti prekretnicu. Ako Iran izvede udar s masovnim žrtvama ili ozbiljno ošteti ključnu infrastrukturu poput desalinizacijskih postrojenja, zaljevske bi se države bile primorane vojni odgovoriti kako bi sačuvale kredibilitet. Produljena blokada Hormuškog tjesnaca teško bi pogodila privrede Katara, UAE-a i Saudijske Arabije, koje u velikoj mjeri zavise od plovidbe tim prolazom, što bi ih moglo gurnuti prema intervenciji. Ipak, malo je vjerovatno da će pojedine države djelovati samostalno — manje zaljevske države nemaju vojne kapacitete za suočavanje s Iranom bez podrške većih, ponajprije Saudijske Arabije, a sve ih sputava strah od iranske odmazde.

Ako do intervencije dođe, odvijat će se u fazama. Zaljevske države prvo bi mogle omogućiti SAD-u šire ofenzivne operacije sa svojih teritorija, zatim se fokusirati na obrambeno-ofenzivne akcije koristeći rakete za kopneni napad dometa do 400 kilometara, kojima raspolažu Saudijska Arabija, Katar i UAE, kao i borbene avione poput F-15SA i Rafalea s radijusom do 1.900 kilometara. U kasnijoj fazi mogle bi slijediti ciljane operacije protiv infrastrukture Iranske revolucionarne garde i pomorske operacije zaštite tankera. Mogući okvir za koordinaciju predstavljaju Snage štita poluotoka, regionalni sigurnosni mehanizam koji se može aktivirati kada je napadnuta neka od zemalja članica Vijeća za saradnju arapskih zemalja u Zaljevu.

Ipak, zaljevske zemlje i dalje oklijevaju. Iran još raspolaže značajnim kapacitetima za asimetrične napade, uključujući regionalne saveznike i bespilotne letjelice koje su teške i skupe za presretanje. Faktor koji dodatno koči odlučnost jeste nepovjerenje prema dugoročnoj strategiji Washingtona — promjenjivost politike Donalda Trumpa, koji bi se jednog jutra mogao odlučiti povući s Bliskog istoka, mogla bi ih ostaviti same u ratu. Tu je i pitanje Izraela: otvoreno sudjelovanje u ratu moglo bi se percipirati kao saradnja s Tel Avivom, što je duboko nepopularna opcija u regiji, posebno u sjeni svega što je Izrael učinio u Gazi. Zaljevske monarhije tako stoje između dvije gotovo jednako loše opcije — ne reagirati i riskirati daljnje iranske napade, ili intervenirati i otvoriti vrata široj regionalnoj eskalaciji.