Prije tačno tri decenije izvršena je reintegracija jednog od najvećih sarajevskih naselja Grbavice, koja je pod okupacijom agresora bile pune četiri godine.

Tu su tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu počinjeni neki od najstrašnijih zločina. Od završetka rata do danas je pronađeno, ekshumirano i sahranjeno 186 stanovnika ovog naselja, koji su se vodili kao nestali, dok se za njih 50 još traga.

Sreća i nesreća

Grbavica je bila jedan od najstrašnijih logora pod otvorenim nebom. Stanovnici koji nisu uspjeli pobjeći suočili su se s brutalnim terorom – masovnim silovanjima, ubistvima, mučenjima i prisilnim radom. Kuće i stanovi su pljačkani, ljudi su nestajali, a rijetki preživjeli svjedočili su o nezamislivoj surovosti koja se dešavala iza neprobojnih linija fronta.

Svjedok svih dešavanja bio je i bosanskohercegovački pisac Damir Ovčina, čije je iskustvo tokom opsade bilo ključno za njegov roman "Kad sam bio hodža", koji govori o zločinima Vojske RS-a i paravojnih formacija na Grbavici.

"Ja sam tih dana bio svjestan da je tu negdje priča koju trebam ganjati, pisati, koja mi je važna. Ali mi je trebalo dugo da shvatim kako ću to napraviti, koje ću slike iskoristiti. Danas kad se vratim na to, zadovoljstvo mi je što sam nešto od tog napravio. Žao mi je što sve te godine nisam imao više vedrine i radovanja tom periodu života, koliko god on bio težak, jer je svaki trenutak bio neponovljiv, pa i taj.

Godine nepromišljenosti

Ovčina je tih godina bio tinejdžer i nije bio svjestan svega šta se događa, kao i mnogi drugi.

"To su bile godine opće nepromišljenosti, jedne ogromne svenarodne nepripremljenosti, nesvjesnosti, nerazmišljanja, pa tako i sebe iz tog vremena pamtim tako.

Za mene i za moje tadašnje godine nije ni veliko čudo, ali ljudi koji su bili plaćeni da budu vlast su se potpuno nepripremljeni uvukli u stvar koju nisu mogli kontrolisati, nisu se znali postaviti, bilo je hiljade grešaka, tako da se to završilo kako se završilo.

Na kraju krajeva, za sve što se dešava na ovom svijetu, samo jedna stvar nas može izvući. Osim puke sreće, to je pamet. Koliko nje ima i hrabrosti da se nešto poduzme, koliko su ljudi koji vode nešto bili dorasli toj situaciji. Nisu to samo pripreme za rat. Sve je to komplikovan proces koji se bazira i na domišljatosti, smirenosti, sposobnosti upravljanja. S te strane, toga svega nam je falilo", istakao je bh. pisac.

Pitanje dostojanstva

Iz današnje pespektive na sve gleda s jednom mišlju.

"Što se tiče mog života, imao sam sreće da sam prošao kroz stvari kako sam prošao. Bilo je tu svega, ali ne izdvajam ništa posebno tragično.

Što se tiče događaja mog lika u romanu, to je druga stvar. Ja sam kroz njega prikazivao stvari kako sam ih vidio sa svoje tačke. Danas na sve to, gledano unazad, posmatram šta se sve trebalo i moglo bolje uraditi. Za svaki osjećaj potištenosti i patetitke koji tad čovjeku nije pomagao. Treba nam smirenosti i pameti i u ratu i u miru", kazao je naš sagovornik.

Postavlja se pitanje da li je u tim trenucima bilo moguće biti smiren.

"Mislim da čovjek ima nekakav instinkt da u svakoj situaciji brzo nauči da ga smirenost može spasiti, da ga ostalo upropaštava. S druge strane, vrlo malo se po mom sjećanju javlja pitanje dostojanstva. Dostojanstveno ponašanje u svakoj situaciji. U ratu, miru ili bilo čemu. Nemaš kud nego se ponašati dostojanstveno.

To je, gledajući danas, za sve koji živi hodamo poslije svega, možda i ključno pitanje. Ko se sa sobom može pomiriti, svojim ponašanjem iz onih vremena. Ko je otimao, grabio, vrištao, plakao, bježao, ko je nešto drugo napravio. Mislim da je to nešto najpozitivnije što iz čovjeka takva situacija može izvući, da ga suoči sa samim sobom, da vidi od čega je sazdan. To je možda ključno i tako treba posmatrati i ratne i slične situacije, kao pitanje časti i dostojanstva", zaključio je Ovčina