Najava mogućnosti novih sukoba na Balkanu vraća se u politički i društveni prostor regiona, ali ovog puta ne kao izolovan incident, već kao zaokružena politička konstrukcija koja dolazi iz samog vrha vlasti u Srbiji i njenog užeg političkog okruženja. Počelo je tvrdnjom predsjednika Srbije Aleksandar Vučić da saradnja Hrvatske, Albanije i Kosova predstavlja „vojni savez usmjeren protiv Srbije“, što je dodatno razradio član Predsjedništva Srpske napredne stranke Vladimir Đukanović, koji je, u autorskom tekstu za beogradsku Politiku, kazao kako je „jasno kao dan“ da je riječ o savezu uperenom protiv Srbije, uz procjenu da bi „sukob na Balkanu u nekom trenutku mogao buknuti“, piše !Odgovor.ba.

Nije problem velikosrpska politika, nego neriješena pitanja

Svojevremeno je, najavljujući "drugo poluvrijeme devedesetih", ministar unutrašnjih poslova Srbije Ivica Dačić postojeće stanje u regionu nazvao "intermecom između novih sukoba". Zemljotres u regionu, razumije se, ne izaziva velikosrpska politika, nego neka "neriješena pitanja na Balkanu".

Poruke zvaničnog Beograda uklapaju se u širi politički i društveni obrazac, u kojem se vojno jačanje i nova kupovina kineskih raketa vazduh-zemlja predstavljaju kao preduslov mira, a regionalna saradnja susjednih država kao potencijalna ratna prijetnja.

Na beogradske ratne bubnjeve su, očekivano, stigli odgovori iz Zagreba, koji, iako kritični, potvrđuju političke razlike u pristupu hrvatskih zvaničnika.

Predsjednik Vlade Hrvatske Andrej Plenković reagovao je institucionalno: obavijestio je NATO o novom raketnom naoružanju Srbije, naglasivši da je riječ o pitanju koje zahtijeva pažnju saveznika.

Predsjednik Zoran Milanović, s druge strane, napominje da je riječ o suverenoj odluci Srbije da se naoružava, istovremeno izrazivši zabrinutost zbog intenziteta naoružavanja, posebno zbog nabavke ofanzivnih sistema. Također, odbacuje tezu o vojnom savezu tri države i postavlja retoričko pitanje o realnim vojnim kapacitetima njegove zemlje za scenario koji je navodno izazvao toliki strah u Srbiji.

U razmjeni verbalne vatre, iako prozvana, izostaje zvanična Tirana: albanski premijer Edi Rama, naime, nije komentarisao optužbe o vojnom savezu tri države, koje navodno namjeravaju da napadnu Srbiju.

Vučićeva pasivna agresivnost

Hrvatski politikolog Davor Gjenero vjeruje da poruke zvaničnog Beograda nisu spontana politička reakcija, već dugoročno oblikovan obrazac komunikacije.

„Koncept pasivne agresivnosti odavno je obrazac ponašanja Vučićevog režima. Vučićev intimus, advokat Vladimir Đukanović, u 'Politici' se javio kao njegov portparol“, kaže Gjenero za !Odgovor.

On smatra da poruke koje dolaze iz Beograda imaju jasnu ciljnu publiku – domaće biračko tijelo. Režim u Srbiji koristi jednostavnu, ali efikasnu podjelu na „prijatelje“ i „neprijatelje“, pri čemu se, kaže, kroz stalno prizivanje spoljne prijetnje, proizvodi osjećaj nesigurnosti. Taj osjećaj, kako objašnjava, nije nuspojava, već politički alat – sredstvo homogenizacije i kontrole.

Hrvatski politikolog ukazuje da takva strategija ima duboko ukorijenjene istorijske paralele: i ranije su političke elite u regionu legitimisale svoje poteze stvaranjem slike o ugroženosti. No, ono što ovaj model čini posebno rizičnim je njegova unutrašnja logika.

„Kao što u dramskoj strukturi oružje koje se pojavi u prvom činu na kraju bude upotrijebljeno, tako i sukob koji se uporno priziva može u jednom trenutku zaista izbiti“, upozorava Gjenero.

(Foto: Vojska Srbije)

On dodatno problematizuje povezivanje regionalnih tenzija sa globalnim odnosima, naročito sa tezom Beograda da bi eventualni sukob Rusije i Evropske unije mogao otvoriti prostor za regionalne obračune. Takva konstrukcija podrazumijeva pozicioniranje Srbije uz Moskvu i implicira spremnost da se širi geopolitički potres iskoristi za ostvarivanje teritorijalnih ambicija.

"Kao satelit Rusije, Srbija poručuje da će, ako Rusija napadne EU, iskoristiti priliku i pokrenuti operacije kako bi vratila teritorije izgubljene u vrijeme Miloševićeva režima: Kosovo, Crnu Goru, polovinu Bosne i Hercegovine, ali i teritorije u Hrvatskoj koje su bile okupirane u razdoblju 1991-95.”

Model srpskih autonomnih oblasti u Estoniji

Hrvatski politikolog nema dilemu zašto predsjednik Zoran Milanović ulazi u verbalni sukob sa režimom u Beogradu: Milanović je, kaže, protivnik evropske integracije i euroatlantskih struktura i gorljivi zagovornik "Putinovih narativa”.

"Ovih je dana Milanović veoma glasno tvrdio kako EU nije sposobna artikulirati zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku i, gle čuda, kao primjer zemlje s kojom 'Hrvatska nema ništa', kada je riječ o političkim i sigurnosnim interesima, apostrofirao Estoniju; ali ne zato što je bivša estonska premijerka Kaja Kallas visoka predstavnica EU za vanjsku i sigurnosnu politiku, nego zato što je upravo Rusija počela govoriti o otimanju teritorija (Narva), prema modelu 'srpskih autonomnih oblasti', što ga je Miloševićev režim osmislio a Putin ga sve češće i agresivnije primjenjuje", kaže Gjenero.

Sa druge strane, premijer Plenković je, tvrdi, u svojevrsnom škripcu, jer se u hrvatskoj javnosti, "što zbog gluposti, što zbog zlih namjera", dovodi u pitanje njegova strategija „gromoglasnog ignoriranja” Srbije.

"Objektivno, u sadašnjim uvjetima Srbija je za Hrvatsku nevažna država, a čak ni činjenica da se Hrvatska snažno trudi da održi poslovanje JANAF-a, koji osigurava dobavu sirove nafte za Srbiju, nije utjecala na ublažavanje napetosti u odnosima s beogradskim režimom", kazao je Gjenero.

On podsjeća da je i 1990-ih godina agresivna politika Beograda bila opravdavana tezama o preventivnoj odbrani i navodnoj egzistencijalnoj prijetnji.

Komentarišući to što albanski premijer Edi Rama nije odgovorio na optužbe predsjednika Srbije, Gjenero podsjeća na "veoma razočaravajuće i opasno pismo" koje je predsjednik Vlade Abanije, zajedno sa Aleksandrom Vučićem, nedavno napisao i objavio u njemačkim medijima.

"Razočaranje je tim veće što je Rama već jednom ugrozio svoj kredibilitet suradnjom s Vučićem na drugom destruktivnom projektu – govorim o Otvorenem Balkanu – kojim se želio supstituirati europski osmišljen Berlinski proces", kazao je hrvatski politikolog.


Andrej Plenković. Foto: EPA

Izbori u deset gradova u Srbiji

Za razliku od Gjenera koji analizira strukturu političkog diskursa, nekadašnji ambasador Srbije u Bugarskoj i Bjelorusiji Srećko Đukić za !Odgovor otvara pitanje konkretne političke računice režima u Beogradu da baš sada pokrene ovu temu, kao i neposredni kontekst.

„Vučića očekuju izbori u deset gradova u Srbiji i, pošto je ispucao sve adute, ostao mu je onaj omiljeni: nacionalistički, ratni, huškački“, kaže Đukić.

Srbijanski diplomata insistira da je teza o „vojnom savezu“ faktički neutemeljena, budući da dokument na koji se vlast poziva nije međudržavni sporazum, već oblik međuresorske saradnje koji nema pravnu težinu, niti može predstavljati osnov za formiranje vojnog bloka.

„U našem susjedstvu niko se ne sprema za rat“, kaže Đukić, direktno osporavajući ključnu pretpostavku političkih poruka iz Beograda.

Ambasador Đukić podsjeća da sličnu propagandu, "možda još i žešću", vodi "Vučićev prijatelj", mađarski premijer Viktor Orban.

„I Orbanov režim ‘ulazi u crveno’ sa svojim rejtingom, kao i Vučić u Srbiji, zato posljednjih dana ponavlja kako Ukrajina samo što nije poslala rakete na Budimpeštu. Orban je čak izveo i vojsku na ulice. No, to su dva stara druga, koja se nalaze u sličnim problemima, pa potežu slične argumente“, kaže Đukić.

Želja za revanšom za 1990-e

Srpski diplomata smatra da je riječ o gotovo identičnom političkom mehanizmu: kada slabi podrška, vlast poseže za proizvodnjom spoljne prijetnje kao načinom mobilizacije birača.

Đukić, međutim, upozorava i na dublji problem. U Srbiji, kako kaže, i dalje postoje političke i društvene snage koje njeguju revanšističke ideje iz ratova 1990-ih. Te ideje nemaju realnu političku snagu, ali služe kao pogodan materijal za aktuelne političke konstrukcije.

„Beograd priželjkuje ‘revanš’ u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini, na Kosovu“, kaže Đukić, ali i naglašava da je riječ o iluzijama koje se instrumentalizuju u dnevnoj politici.

Posebno zanimljivim smatra izostanak reakcije iz Tirane, što tumači kao svjesnu političku procjenu albanskog premijera da na ovakve optužbe ne treba odgovarati.

„Mislim da se Edi Rama smije cirkusu koji je Vučić napravio“, kaže Đukić, ponavljajući da je sadržaj sporazuma tri države javan i da u njemu nema ničega što bi upućivalo na stvaranje vojnog saveza. Podsjeća i da su i Hrvatska i Albanija članice NATO-a, da je NATO i na Kosovu, te da je nerealno očekivati bilo kakve vojne poteze mimo znanja Alijanse.

Sagovornici !Odgovora zaključuju da ono što strategiju predsjednika Srbije Aleksandra Vučića čini potencijalno opasnom je činjenica da se ne odvija u vakuumu. U regionu opterećenom neriješenim pitanjima i naslijeđem sukoba, čak i verbalno podizanje tenzija može imati stvarne posljedice.

U tom smislu, interesantan element ove epizode upravo je – odsustvo reakcije. Šutnja premijera Edi Rame može se tumačiti kao procjena da ovakve poruke ne zaslužuju politički odgovor, ali i kao opasno upozorenje da se stvarni politički procesi u regionu odvijaju mimo javno izgovorenih optužbi i dramatičnih upozorenja.