Uprkos kontinuiranim američkim zračnim napadima usmjerenim na degradaciju iranskih pomorskih kapaciteta, iranske mini podmornice klase Ghadir i dalje ostaju operativne u području Hormuškog moreuza. Njihova sposobnost preživljavanja i djelovanja u izuzetno plitkim i akustički kompleksnim vodama značajno otežava njihovu detekciju savremenim protivpodmorničkim sistemima, čime se održava ključni element iranske asimetrične pomorske strategije, piše vojno-politički stručnjak Nedžad Ahatović za Stav.ba.

Iran raspolaže flotom od približno 20 do 23 podmornice ove klase, riječ je o platformama male istisnine težine od oko 120 tona i dužine 29 metara, koje su višestruko manje od klasičnih napadnih podmornica, ali upravo zbog toga pogodnije za prikriveno djelovanje. Njihova operativna vrijednost leži u sposobnosti izvođenja iznenadnih torpednih napada na pomorske ciljeve, kao i u polaganju pomorskih mina, naročito u uslovima smanjene vidljivosti i tokom noćnih operacija.

Hormuški moreuz predstavlja jednu od najvažnijih globalnih pomorskih komunikacija kroz koju prolazi značajan dio svjetskog energetskog prometa, uključujući približno četvrtinu ukupne svjetske nafte i trećinu ukapljenog prirodnog gasa. Specifične karakteristike ovog akvatorija, uključujući malu dubinu, gust komercijalni saobraćaj i visok nivo podvodne buke što stvara izuzetno povoljno okruženje za djelovanje malih i teško uočljivih podmornica. Iran ove uslove sistematski proučava i koristi već više od četiri decenije, razvijajući doktrinu koja se oslanja na ograničavanje slobode manevra tehnološki nadmoćnijeg protivnika.

Iranska podmornička komponenta procjenjuje se na oko 26 do 28 plovila različitih kategorija. Iako Iran ne posjeduje nuklearne podmornice niti podmornice naoružane balističkim projektilima, njegova flota uključuje oko šest dizel-električnih napadnih podmornica i približno dvadeset mini podmornica, uz dodatne specijalizirane podvodne platforme u sastavu Korpusa islamske revolucionarne garde. Najveće jedinice u floti predstavljaju podmornice klase Kilo, u Iranu poznate kao Tareq, koje su nabavljene iz Rusije. Međutim, njihova operativna upotreba u plitkim vodama Zaljeva je ograničena, zbog čega se češće raspoređuju u dubljim vodama Omanskog i Arapskog mora. Iz tog razloga jednu od podmornica klase Tareq amerikanci su i pogodili prije par dana usidrenu u luci Bandar Abas koja se nalazi neposredno uz Hormuški moreuz. 

Paralelno sa stranim nabavkama, Iran je do sukoba razvijao i vlastite projekte, uključujući podmornice klase Fateh i potencijalno veće podmornice klase Besat i Kuseh, s ciljem povećanja tehnološke samostalnosti i opreativne autonomnosti. Ove podmornice su u perspektivi trebale bizi opremljene su sonarom, električnim pogonom, kombinovanim sistemom upravljanja borbom, sistemima za navođenje projektila more–more, navođenjem torpedima, sredstvima za elektronsko ratovanje, sigurnim i integrisanim telekomunikacijskim sistemima, te desetinama savremenih naprednih sistema.

Podmornica Fateh ima površinsku brzinu od 11 čvorova (20,35 km/h) i sposobna je da se kreće pod vodom brzinom od 14 čvorova (25,9 km/h). Naoružana je sa četiri torpeda kalibra 533 mm; može nositi osam morskih mina i dva rezervna torpeda. Kuseh je uvećana verzija sa dvostrukim trupom i smatra se velikim iskorakom u tehnologiji podmornica. Njeno glavno oružje čini 24 VLS ćelije iz kojih može lansirati više iranskih projektila, naročito Talaeiyeh, koji predstavlja rusku kopiju projektila KH-55 s dometom većim od 1000 km. To daje IRGC-u vjerodostojne sposobnosti napada na kopnene ciljeve, omogućavajući im da gađaju mete duboko u unutrašnjosti, izvan obalnih područja. I dalje se ne zna se do koje mjere su ova plovila završena osim da su dva plovila Fateh bila operativna od 2019. i da li se danas nalaze u operativnoj upotrebi ili su oštećena i uništena u nedavnim američkim napadima.

Mini podmornice klase Ghadir čine okosnicu iranske strategije u njihovim priobalnim vodama. Njihov dizajn, inspirisan sjevernokorejskom klasom Yono, prilagođen je operacijama u ograničenim i plitkim područjima, sa posadom od oko devet članova i ograničenom autonomijom, što ih čini pogodnim za kratkotrajne, ali intenzivne borbene misije. Naoružanje uključuje torpeda i pomorske mine, a prema iranskim tvrdnjama i protivbrodske rakete koje se mogu lansirati iz podvodnog položaja. Postoje indicije da su ove podmornice sposobne koristiti i superkavitacijske torpede tipa Hoot, razvijene na osnovu ruskog sistema Shkval, koji postižu izuzetno velike brzine, kao i savremenije samonavođene torpede poput "ValFajr", sa unaprijeđenim sposobnostima otpornosti na elektronsko ometanje i snažnom bojevom glavom.

Dodatnu dimenziju iranskim podvodnim sposobnostima daju i specijalizirana podvodna vozila za diverzantske operacije, poput sistema Al-Sabehat 15, namijenjenih transportu ronilaca i izvođenju prikrivenih napada, uključujući postavljanje mina na trupove brodova. Ovakve platforme omogućavaju Iranu da proširi spektar djelovanja izvan konvencionalnih pomorskih operacija, dodatno komplikujući sigurnosno okruženje u regiji.

U takvim okolnostima, operativni izazovi za zapadne pomorske snage ostaju značajni. Uprkos tehnološkoj nadmoći, kontinuirana i efikasna pratnja trgovačkih brodova kroz Hormuški moreuz predstavlja složen zadatak, posebno imajući u vidu iransku sposobnost disperziranog i prikrivenog djelovanja. Iran raspolaže i mrežom podzemnih objekata i tunela koji omogućavaju skriveno raspoređivanje podmornica, čime se dodatno smanjuje efikasnost preventivnih udara. Prema procjenama američkih odbrambenih institucija, Iran i dalje posjeduje kapacitet da značajno ometa pomorski saobraćaj kombinacijom podmornica, mina i obalnih raketnih sistema, pri čemu bi u slučaju eskalacije potpuna normalizacija plovidbe mogla trajati od nekoliko dana do više sedmica ili čak mjeseci.

Iranska strategija upotrebe podmornica nije usmjerena na direktno suprotstavljanje nadmoćnijim pomorskim silama, već na stvaranje složenog operativnog okruženja koje ograničava njihovu slobodu djelovanja. U tom kontekstu, koncentracija većeg broja mini podmornica u relativno ograničenom prostoru Hormuškog moreuza stvara potencijal za izvođenje devastrirajućih napada, koji mogu imati disproporcionalno velike posljedice u odnosu na tehničke karakteristike samih platformi. Takav pristup povećava vjerovatnoću ponovljenog uspješnog napada na trgovačke ili vojne ciljeve, uz rizik ozbiljnih poremećaja u globalnim energetskim tokovima i sigurnosti međunarodne pomorske trgovine.