Piše: Goran Redžepović / Telegram.hr

I nakon tri tjedna američko-izraelskih napada teško je identificirati koji su to politički ciljevi čije bi postizanje značilo pobjedu u ratu protiv Irana. Iako djeluju zajedno, Sjedinjene Države i Izrael očito nemaju posve usuglašene političke, a onda niti vojne ciljeve. Nedavna likvidacija Alija Laridžanija, vrlo utjecajnog tajnika Vrhovnog vijeća nacionalne sigurnosti za kojega se smatralo da bi mogao biti osoba važna u pregovorima, izvršena je bez znanja State Departmenta.

Drugi primjer soliranja je izraelski udar na Južni Pars u Perzijskom zaljevu, iransku stranu najvećeg svjetskog polja prirodnog plina koje Iran dijeli s Katarom. Odgovor Teherana bio je brutalan napad na sjever Katara, na najveće postrojenje za ukapljivanje plina na svijetu, čije posljedice će se osjećati godinama. Unutar zajedničke operacije, Izrael eliminira ciljeve koje smatra važnima očito po principu “udri dok ti veliki brat to ne zabrani”.

Budući da dekapitacija iranskog političkog i vojnog vrha nije dovela do pada režima, vlada premijera Benjamina Netanyahua koristi ovu priliku da uništi ne samo vojno relevantne ciljeve, nego i temelje iranskog gospodarstva. Pritom uopće ne vodi računa kakve posljedice će to imati na poratni Iran, ali ni na američke saveznike koji su na udaru osvete Teherana.

Od Teherana do Hormuza

Djelovanje Sjedinjenih Država prošlo je kroz tri faze. Prvi udari bili su usmjereni na strukture vođenja i zapovijedanja, kao i na neutralizaciju protuzračne obrane. Nositelji udara bile su krstareće rakete Tomahawk, kao i druge vrste pomorskih, kopnenih i zrakoplovnih sredstava za djelovanje iz udaljenosti.

Druga faza rata, nakon stjecanja prevlasti u zračnom prostoru, fokusirala se na uništenje kapaciteta za lansiranje balističkih projektila, vojnoindustrijskih pogona, borbenih sposobnosti Revolucionarne garde, kao i većih plovila iranske ratne mornarice. U akcije neposrednog vatrenog djelovanja iz zraka, pored taktičke avijacije, uključili su se i strateški bombarderi B-1 Lancer.

Iako se pojedinačne misije vrlo često preklapaju, sadašnja etapa udara iz zraka američkog ratnog zrakoplovstva izvodi se po vojnim objektima na iranskoj strani Perzijskog zaljeva. Počelo je neutralizacijom obrambenih instalacija na otoku Harg, glavnom terminalu za izvoz iranske nafte morskim putem.

Važnost časnika na terenu

Udari po vojnim objektima na obali nakon toga su se proširili prema jugoistoku do samog Hormuškog tjesnaca. Za udar na stacionirane fortifikacijske objekte koriste se probojne bombe GBU-37 mase 2100 kilograma. Kao lansirna platforma služi F-15E Strike Eagle. U ovu operaciju uključili su se i jurišni avioni A-10 Warthog te borbeni helikopteri AH-64 Apache, koji polijeću iz neke od država na Arabijskom poluotoku.

Sudjelovanje ove vrste zrakoplovnih borbenih sredstava ukazuje na namjeru eliminacije manjih i pokretnih vojnih objekata s kojih se može neposredno djelovati na plovila u Perzijskom zaljevu. Iako su ovo vrlo moćna borbena sredstva, konačan učinak bit će znatno manji bez časnika na terenu koji neposredno vrše pozitivnu identifikaciju ciljeva i navode vatreno djelovanje.

Iako se govori o ometanju prolazu kroz Hormuški tjesnac, dugačak 167 kilometara, operativna osnovica s koje iranske oružane snage djeluju po trgovačkim brodovima duža je od 1500 kilometara. Od svih napada na tankere, 60 posto izvršeno je na brodove u luci ili na sidru pred lukom; na udaru su luke od Iraka i Kuvajta do Omana. Svega 30 posto brodova bilo je meta napada prilikom prolaska Hormuškim tjesnacem. Dva tankera gađana su daleko od Hormuškog prolaza, unutar Omanskog zaljeva.

Impresivan iranski arsenal

Dosadašnji napadi, oni koji su prijavljeni, bili su vrlo ograničeni. Posada je morala napustiti svega tri broda, a tri se smatraju nestalima. Protiv ogromnih tankera korištena su napadna sredstva manjeg kalibra. Naime, da bi se zaustavio civilni promet Perzijskim zaljevom, dovoljno je plovidbu učiniti opasnom jer ogromne premije osiguranja čine brodski promet komercijalno neisplativim.

Najavljeno slanje ratnih brodova za zaštitu trgovačkih plovila, kako je to bilo 1987. godine, vrlo je malo vjerojatno. Prije 38 godina udarnu moć činili su brzi čamci i Revolucionarna garda naoružana bacačima raketa RPG-7; današnji asortiman protubrodskog naoružanja kojim raspolažu Iranci vrlo je impresivan.

Po pitanju dosega, Iranci pokrivaju plovne putove kroz cijeli Perzijski i Omanski zaljev, kao i sve luke i sidrišta. Od velikog kalibra, s bojevim glavama mase 100 do 500 kilograma, za napad na brodove imaju balističke projektile, površinske dronove i protubrodske krstareće rakete na mlazni pogon. Zbog velikog termalnog odraza lokacija njihova lansiranja otkriva se vrlo lako, a za spremišta se koriste stacionarni podzemni objekti koji su meta udara iz zraka.

Snaga Shaheda je u brojnosti

U srednjem kalibru Iranci raspolažu s nekoliko tipova protubrodskih projektila na raketni pogon, kalibra bojeve glave 50 do 200 kilograma. Mogu se lansirati s helikoptera, mobilnih lansera, brzih brodova ili prepravljenih civilnih vozila. Relativno se lako prikrivaju i u civilnim objektima, a njihovo manevriranje bez problema se uklapa u civilni promet.

Za napad na brodove Iran raspolaže i s tisućama besposadnih letjelica, među kojima je Shahed 136 sigurno najpoznatiji. Bojeve glave mase 40 do 90 kilograma, mala su prijetnja tankerskim grdosijama. Međutim, njihova snaga je njihova brojnost. Proizvedeni su u desecima tisuća komada, s mogućnošću navođenja upotrebom nekoliko različitih metoda usavršenih u Rusiji.

Iran raspolaže i s najmanje pet tisuća protubrodskih mina različitih tipova. Zbog male dubine Perzijski zaljev pogodan je za postavljanje protubrodskih mina. Međutim, nije primijećena značajnija uporaba ove vrste naoružanja. Razlog je jednostavan: Iranci još uvijek žele kontrolirati plovidbu, a pomorske mine ne mogu razlikovati prijateljske, neprijateljske i neutralne brodove.

Veliki tanker je vrlo spora meta

Računa se da su Amerikanci potopili oko 30 iranskih brodova minopolagača. Međutim, za polaganje pojedinačnih mina Iranci su razvili taktiku malih gumenih glisera, kao i podvodnih dronova. I konačno, u arsenalu Irana nalazi se nekoliko vrsta torpeda. Manjeg su kalibra, ali za komercijalna plovila predstavljaju značajnu opasnost jer udaraju ispod vodene linije broda. Kao lansirna platforma koristi se nekoliko vrsta brzih čamaca.

Veliki tankeri su vrlo spore i velike mete koje zbog velikog gaza moraju ploviti uz iransku obalu te ih nije teško otkriti i pratiti ni bez radarskog nadzora. S povišenih iranskih obala vidljivi horizont doseže i do 140 kilometara.

Suočene s velikom količinom i raznolikošću iranskih protubrodskih sredstava, mnoge države odbijaju prijedloge za nasilno uvođenje slobode plovidbe Perzijskim zaljevom. To se čini jedinim razumnim odgovorom. Može, ali uz prethodni dogovor s Iranom: sigurne plovidbe nema bez pristanka Teherana ili stavljanja iranske obale Perzijskog i Omanskog zaljeva pod kontrolu, a takva opcija zasad ne dolazi u obzir. Nema govora ni o kakvim većim kopnenim operacijama na tlu Islamske Republike. Zasad se može računati na ograničene upade, po vremenu i prostoru, manjih skupina američkih specijalnih snaga.

Washington je gubitnik

U iščekivanju proglašenja vojne pobjede Sjedinjenih Država nad Islamskom Republikom Iran, nitko više ne dvoji da je Washington najveći politički gubitnik bezglavog rata u koji se upustio. Pokušaj smjene režima u Teheranu — ili što je već bio politički cilj ove američke avanture — definitivno je propao. Međutim, razotkrio je Sjedinjene Države kao nepouzdanog saveznika u odnosu na mnoge države koje su se na najjaču svjetsku vojnu silu oslanjale kao na strateškog, pouzdanog partnera.

Kaos i nered koji je nastao već nakon tri dana rata potpuno je ogolio sebičnu vanjsku politiku SAD-a koja uopće ne mari za negativne posljedice po svoje saveznike. Američki prezir prema interesima drugih, posvemašnja arogancija i potpuni izostanak empatije za svoje vjerne prijatelje najbolje se ogledaju u izjavi Donalda Trumpa da je rat s Iranom samo jedna “kratkotrajna ekskurzija”.

Ključevi su u Teheranu

Najviše su pogođeni saveznici na obalama Perzijskog zaljeva. Bojno polje pokazalo je da Sjedinjene Države nisu u stanju zaštititi svoje vojne baze i veleposlanstva, kamoli pružiti sigurnosnu zaštitu državama koje su u kupovinu američkog naoružanja iskeširale stotine milijardi dolara.

Neusporedivo najveća pomorska sila na svijetu, s jedanaest nosača zrakoplova, nije u stanju osigurati siguran transport nafte i ukapljenog plina kroz Hormuški tjesnac. Koliko god s govornice Pentagona ministar obrane Pete Hegseth nabrajao uništena plovila iranske ratne mornarice, ključeve Perzijskog zaljeva i dalje drže u Teheranu, a ne u Washingtonu.