Umjesto da se postidite kada napravite gaf, možda je bolje da se nasmijete – bar tako pokazuje novo istraživanje. Naučnici tvrde da humor u nezgodnim situacijama može da vas učini simpatičnijim, pristupačnijim i čak kompetentnijim u očima drugih.

Naime, sljedeći put kada glavom udarite u staklena vrata, spotaknete se o sopstveno stopalo ili ispustite gasove tokom časa joge, smijte se sebi umjesto da pocrvenite od stida. Novo istraživanje pokazuje da će vas humor u trenucima nespretnosti učiniti simpatičnijim – i ljudi će vas vidjeti kao pristupačniju, kompetentniju i autentičniju osobu nego ako i poslije pet minuta ćutite postiđeni.

Kada su u pitanju bezopasne nespretnosti i društveni gafovi, priznanje greške i iskren smijeh može potpuno da promijeni atmosferu u prostoriji – prelazite od toga da vas prisutni osuđuju do toga da ćete se zbližiti sa nekim ko je doživio sličnu situaciju.

Studija – objavljena u časopisu Journal of Personality and Social Psychology – djelimično je inspirisana istraživačkim interesovanjima dr Ovul Sezer, profesorke na Univerzitetu Kornel, koja proučava kako nas drugi ljudi vide.

Istraživači odavno znaju da je stid društveno koristan fenomen, jer signalizira kajanje i poštovanje normi. Pa ipak, pošto se prof. Sezer bavi i stendap komedijom, to iskustvo joj je pokazalo da je ponekad bolji potez iskoristiti trenutak i nasmijati se.

Ta dvostruka perspektiva pokrenula je pitanje: Ako napravite grešku, da li je stid uvijek najbolji potez? Ili je smijeh možda efikasniji?

Kada – i zašto – smijeh funkcioniše
U studiji, Sezerova i njene kolege sprovele su šest eksperimenata u kojima je učestvovalo više od 3.000 učesnika koji su čitali o neprijatnim situacijama drugih ljudi, poput dramatičnog obaranja čaše u restoranu ili entuzijastičnog mahanja pogrešnoj osobi. Zatim im je rečeno, ili su im prikazane fotografije, koje su posvjedočili kako je osoba koja je napravila gaf reagovala.

„Ups!
„Ups!" Šta sad?
U pojedinim slučajevima, 'prestupnik' je djelovao uznemireno i nesigurno; u drugima je okrenuo na šalu i smijao se sebi. Učesnici su zatim ocjenjivali tu osobu na osnovu osobina kao što su otvorenost, kompetentnost, moralnosti i autentičnost. Generalno, oni koji su se smijali sopstvenim manjim greškama bili su ocijenjeni pozitivnije od onih koji su djelovali vidljivo posramljeno.

„Smijanje sebi signalizira samoprihvatanje, a mi volimo ljude koji prihvataju sebe“, objašnjava koautorka studije. Sposobnost da se reaguje humorom slična je sleganju ramenima – nećete se zadržavati na tome šta bi drugi ljudi mogli misliti o vama.

„Ovo su klasična, benigna kršenja normi, što znači da su malo neprijatna, ali nisu štetna“, dodaje prof. Sezer. Pored toga, smijanje sebi šalje ohrabrujuću poruku svakome ko je u blizini: „Ne moraš da me tješiš – svako zlo ima svoje dobro.“

Nalazi su se poklopili sa onim što Ildiko Tabori, klinički psiholog u Los Anđelesu, posmatra i doživljava u stvarnom životu. Ona radi sa komičarima u „Fabrici smijeha“ u Holivudu i kaže da stendap nudi neku vrstu laboratorije u realnom vremenu za društvenu dinamiku. Komičari koji se smiju sebi smanjuju napetost i signaliziraju samopouzdanje, što publici olakšava da se poistovjeti.

Zanimljivo je da su učesnici istraživanja često vidjeli otvorenu stidljivost kao nesrazmernu gafu – kao da se osoba osjećala gore nego što je situacija zahtijevala. U eksperimentima, posmatrači su dosljedno procjenjivali svakodnevne greške kao relativno bezopasne, čak i kada je osoba koja ih je počinila izgledala posramljeno.

Ta neusklađenost je bila važna. Kada je neko dramatično reagovao na mali propust, to je drugima ukazivalo da je osoba nesigurna ili da joj je pretjerano stalo do tuđeg mišljenja.

Pretjeranom reakcijom na bezazlen gaf takođe ostavljamo loš utisak
Smijeh je, s druge strane, pokazivao da osoba razumije da je greška trivijalna i da ne zahtijeva dramatično samoprekorijevanje. Drugim riječima, nije pozitivnost osvojila ljude – već reakcija koja je bila proporcionalna trenutku.

Važno upozorenje
Međutim, istraživanje je pokazalo i da je vrlo bitno da imamo u vidu kada je prikladno smijati se svom gafu. Drugi će pozitivno ocijeniti naš smijeh samo ako je greška bila bezopasna.

Ako se neko spotakne i obori kolegu koji pritom slomi ruku, na primjer, krajnje je neprikladno da se soba koja je izazvala povredu smije sama sebi. Isto važi i ako čestitate ženi trudnoću – a onda saznate da nije trudna.

„Ako je neko drugi povrijeđen, smijeh više ne djeluje samouvjereno – zapravo izgleda neosjetljivo, jer signalizira nepoštovanje“, napominje prof. Sezer. „Ključna stvar je da uskladite svoju reakciju sa ozbiljnošću trenutka.“

Kada je neko povrijeđen, dodaje profesorka, posmatrači prelaze sa procjene simpatičnosti na procjenu moralnosti. U tim situacijama, ljudi očekuju vidljive znake kajanja. U posljednjem eksperimentu istraživanja, učesnici su nekoga ko se smijao nakon što je povrijedio kolegu procijenili kao znatno manje kompetentnog i manje moralnog od nekoga ko je umjesto toga pokazao stid.

Humor, u tom kontekstu, nije viđen kao samouvjerenost – već je signalizirao da osoba nije u potpunosti shvatila posljedice svojih postupaka.

Kako da naučite da se smijete umjesto crvenite
Ako ste tip koji se zajapuri kao bulka kada kažete nešto neprijatno ili pogrešno izgovorite nečije ime, ta reakcija može delovati automatski. Ipak, postoje načini da je prekinete i umesto toga okrenete na šalu.

Sljedeći put kada slučajno kliknete na „odgovori svima“ u imejlu upućenom vašoj kompaniji, podsjetite se efekta reflektora: Skloni smo da znatno precjenjujemo koliko drugi ljudi primjećuju – i pamte – naše greške.

„To neće promijeniti vaš život, a drugim ljudima to nije toliko važno koliko vama“, napominje Kejleb Voren, profesor marketinga na Univerzitetu u Arizoni, koji proučava šta stvari čini smiješnim. „Ljudi su mnogo svjesniji svog identiteta nego tuđeg.“

Upravo na to Sezerova podsjeća sebe prije svakog nastupa: Drugi ljudi sa mnogo manje strogoće osuđuju naše greške nego što to mi mislimo. Predlaže da steknemo naviku da se upitamo: 'U redu, napravila sam ovu grešku, ali da li je neko povrijeđen?'. Odgovor je vjerovatno ne.

„Ovo istraživanje me je inspirisalo da podsjetim sebe da ne moram previše da se izvinjavam ili da me bude pretjerano sramota. Najbolji način da promijenim dinamiku je da se smijem sebi, a to pomaže i drugim ljudima, jer onda mogu da vam se pridruže i da im ne bude neprijatno što vam se smiju“, naglašava prof. Ovul Sezer.