Digitalni prostor je preplavio snimak pokušaja pljačke u Mostaru. Glavna akterka, prodavačica Fikreta Fajić, suprotstavlja se lopovu naoružanom automatskom puškom. Na snimku gledamo nevjerovatan prizor, a u jednom kritičnom momentu prostoriju ispunjava dim uzrokovan rafalnom paljbom.

Pomno vraćam snimak i posmatram je. Uzima praznu kesu u ruke, kroz trgovinu prati muškarca krupnije građe i ubrzo kreće borba. Goloruka žena hvata cijev automatske puške, lopov je obora na pod i udara šakama u lice, ali se ona bori bez posustajanja. U borbi dolazi i do rafalnog pucanja, radnja se puni dimom. Ona nekako uspijeva savladati napadača i istjerati ga pred radnju. Kasnije saznajemo iz intervjua koji je dala za mostarski.ba da je ispred radnje opet oborio i nekoliko puta je udario u glavu. Zatim je uzeo pušku i otišao između zgrada.

Dok komentari na mrežama slave njenu hrabrost koja graniči s ludošću, Fikreta u izjavi za medije, s onom ogoljenom narodnom direktnošću, pojašnjava da jednostavno nije htjela dopustiti da neko uperi cijev u nju: Ja sam u tom momentu samo krenula pušku da uzmem i to je bio kraj našeg čitavog razgovora. Znači, on više nije progovarao, niti sam ja puštala pušku.

Nevidljive heroine iza kase

Pod dojmom ovog snimka i borbe jedne žene, u mislima mi se nižu scene iz granapa, samoposluga i prodavnica koje gledam cijeli život. Dugi redovi nestrpljivih kupaca koji gunđaju jer rade samo dvije kase umjesto pet, i zajpurena lica radnica koja s osmjehom podnose uvrede. Rijetko ko pomisli da one nisu krive što istovremeno moraju slagati robu i biti na kasi. Menadžment velikih lanaca je procijenio da je to moguće, jer su za njih ove žene trošak, a ne investicija.

Ipak, one su te koje blago gledaju u mali novčanik penzionera iz kojeg se pažljivo vadi sića. Znaju one kolike su penzije i koliko je svaki fening važan. Suosjećaju, pa često u tu penzionersku kesu krišom ubace neki promotivni uzorak, tek da izmame osmijeh onome ko je zaboravljen od svih.

Gledala sam i strpljenje prodavačice dok supruga nekog političara provjerava stavku po stavku na računu, sumnjajući da će biti potkradena. Sve to prati ponosni pogled prodavačice u svoje tek nalakirane nokte, koje je finansirala sopstvenim radom, dok političar prima platu koju poštenim i predanim radom, poput njenog, možda nikada nije zaradio.

Te žene su bolno svjesne da oni koji odlučuju o njihovoj plati i uslovima života, nikada nisu vodili ni granap, a vode državu.

Sjećanje na Zehru

Na pamet mi pada i najbolja prijateljica moje rahmetli mame, Zehra. Tokom agresije na BiH, njen muž Rifko dao je život za nas na brdu Žuč. Sa 28 godina ostala je sama sa dvije djevojčice. Ostala je sama, kao glava kuće i uvijek mi je bila personifikacija dostojanstva.

Radila je u našem mahalskom granapu, školujući kćerke Samru i Elmu. Odgajala je i držala na oku sve nas, mahalsku djecu, zajedno sa svojim curicama. Podnosila je kašnjenja minimalne plate i štete koje su joj se nepravedno odbijale od zarade. Vodila je računa da sve bude na mjestu, čuvala je taj posao kao svetinju. Kao mlada udovica na svojoj je koži osjetila sve nepravde društva, borbu sa sistemom kojem su odjednom ona i njena djeca teret a njen gubitak muža samo nevažan detalj u očima ratnih profitera i podrumaša. Radila je duple smjene kada je god bilo potrebno, čuvajući ono najvrjednije, svoju djecu i posao, piše Emina Hodžić Adilović za fbl.

Više od borbe za pazar

Gledajući snimak iz Mostara, stekla sam utisak da otpor koji je pružila Fikreta ima najmanje veze sa novcem koji je mogla dati lopovu. Kao da je iz nje isplivala sva frustracija običnog čovjeka ispred kojeg su se našle nepravde svakodnevnog života. Kao da je u tom lopovu vidjela sva lica koja se njoj žale na rast cijena, svu muku radnika i radnica koji jedva sastavlja kraj s krajem dok političari žive lagodne živote i ne osjećaju svakodnevnu neizvjesnost radnika i radničkih porodica. Vidjela je u njemu, možda, i sve one nasilnike koji su ubijali žene jer ih sistem nije zaštitio. Udarala je i primala udarce pružajući otpor sistemu koji je prati dok svojoj djeci zarađuje koru hljeba.

U intervjuu kaže da još nije svjesna da je heroj dana i da bi većina ljudi uradila isto. Na konstataciju da će neko shvatiti i prepoznati šta sve može jedna žena, ona je kratko i simbolično rekla: Čudo.

Nazovimo je kako god želimo… I hrabrom i ludom. Ali možda je njena hrabrost i otpor ono što nam je potrebno. Možda je upravo Fikreta ona tanka linija koja stoji između nas i potpunog dna.