Prije famoznih priča o pregovorima koje Iran u potpunosti odbacuje, Donald Trump je zaprijetio da će uništiti iranske elektrane poput Damavanda, koje opskrbljuju više od trećine električne energije Teherana, ukoliko ta zemlja ne deblokira Hormuški moreuz. Pretpostavka da bi prekid električne energije u Iranu paralizirao proizvodnju projektila i dronova u startu je promašena, jer se mnogi iranski objekti povezani s raketnim programom nalaze u ojačanim podzemnim postrojenjima dizajniranim da rade s visokim stepenom autonomije (rezervno napajanje, gorivo i logistika), piše Nedžad Ahatović za Stav.

Američka računica je da bi uvođenje Irana u nestanke struje i nestašice vode pokrenulo novi val nemira - nastavljajući tamo gdje protesti u januaru, za koje se tvrdi da ih je potaknuo Mossad, nisu uspjeli dovesti do promjene režima. S druge strane, destabilizacija opskrbe naftom i gasom s Bliskog istoka učinila bi američki ukapljeni prirodni gas (LNG) ključnim za evropska i azijska tržišta.

Međutim, najava Donalda Trumpa o mogućem gađanju ključnih iranskih elektroenergetskih objekata poput elektrane Damavand, koja opskrbljuje više od jedne trećine električne energije Teherana, sugerira strategiju usmjerenu na paraliziranje industrijskih kapaciteta, posebno u segmentu proizvodnje raketa i dronova. Ova pretpostavka, ipak, ima ograničenja jer se značajan dio tih kapaciteta nalazi u ojačanim podzemnim postrojenjima projektovanim da funkcionišu autonomno, uz rezervno napajanje, gorivo i logistiku. Istovremeno, pokušaj induciranja unutrašnje destabilizacije kroz energetske i vodne šokove oslanja se na pretpostavku da bi nestanci struje i nestašice vode mogli pokrenuti novi talas nemira, nakon što protesti iz januara nisu doveli do promjene vlasti. Takav pristup zanemaruje činjenicu da vlasti u Iranu imaju razvijene mehanizme kontrole i da vanjski pritisak često proizvodi suprotan efekat – jačanje unutrašnje kohezije.

Vjerovatniji scenario nastavka konflikta, po mom mišljenju, nije u rizičnim vojnim potezima, mada ni takvi potezi ne mogu biti u potpunosti isključeni. Ukoliko bi se Trump zaista odlučio da napada civilnu energetsku infrastrukturu u Iranu, Iran bi potencijalno kao odgovor mogao uništiti proizvodne kapacitete ekvivalentne milionima barela dnevno. Takav scenarij ukazuje na visoko rizičnu dinamiku eskalacije u kojoj prijetnje energetskoj infrastrukturi predstavljaju sredstvo političkog i ekonomskog pritiska, ali istovremeno otvaraju prostor za lančane reakcije koje je teško kontrolisati.

Posebno zabrinjava potencijal prelijevanja sukoba na regionalni nivo, gdje bi iranski odgovor mogao biti usmjeren na ključnu energetsku infrastrukturu u Zaljevu. Među potencijalnim ciljevima nalaze se najveća svjetska morska naftna luka Ras Tanura, postrojenje za preradu nafte Abqaiq, naftni terminal Fujairah kao važna alternativa Hormuškom moreuzu, gasna postrojenja u Habshanu, rafinerija i izvozni terminal Mina Al-Ahmadi u Kuvajtu, te industrijski grad Ras Laffan u Kataru kao najveći svjetski centar za izvoz ukapljenog prirodnog gasa. Uništavanje ili ozbiljno oštećenje ovih objekata moglo bi smanjiti proizvodne kapacitete za milione barela dnevno.

U tom kontekstu, zatvaranje Hormuškog moreuza predstavlja najefikasniji instrument pritiska, jer kroz njega prolazi približno 20% svjetske ponude nafte. Iranska revolucionarna garda već je najavila mogućnost potpunog zatvaranja moreuza dok se ne obnovi elektroenergetska mreža zemlje. Takav potez imao bi neposredne globalne posljedice: cijena nafte tipa Brent već je dostigla oko 119 dolara po barelu, uz procjene da bi mogla porasti na 120 dolara ili više, što bi direktno dovelo do rasta cijena goriva i inflatornih pritisaka širom svijeta. Potpuni prekid prometa kroz moreuz izazvao bi nestašice i povećao rizik od globalne recesije, potencijalno ozbiljnije nego tokom energetskih kriza 1970-ih.

Dodatni kritični element predstavlja zavisnost zemalja Zaljeva od desalinizacije vode, gdje više od 90 posto pitke vode dolazi iz svega 56 postrojenja. Gađanje najvećeg svjetskog postrojenja za desalinizaciju u Ras Al-Khairu izazvalo bi trenutne i masovne nestašice vode, sa ozbiljnim humanitarnim posljedicama.

Osim konvencionalnih napada, scenarij uključuje i nastavak udara na američke vojne baze u regionu, uključujući bazu Al Udeid u Kataru i bazu Al Dhafra u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, uz mogućnost širenja napada na druge objekte povezane sa Sjedinjenim Američkim Državama. Paralelno s tim, značajnu ulogu mogu imati i cyber operacije, gdje iranske strukture imaju sposobnost da ciljaju komandne sisteme, kontrolu naftnih polja i informacione mreže, čime bi dodatno destabilizirale situaciju bez direktnog vojnog sukoba velikih razmjera.

Međutim, ukoliko bi došlo do eskalacije i pokušaja deblokade Hormuškog moreuza silom, situacija bi mogla izmaći kontroli i prerasti u veliki regionalni sukob. Vojna opcija prekida blokade Hormuškog moreuza visoko je rizična operacija zbog same geografske konfiguracije prostora. Naime, u neposrednoj blizini moreuza nalaze se brojni podzemni objekti s iranskim raketnim i pomorskim kapacitetima. Amerikanci već desetak dana intenzivno bombarduju iransku obalu Hormuškog moreuza novim razornim bombama za uništavanje podzemnih bunkera GBU-72. Pentagon smatra da je time umanjena iranska sposobnost da ugrozi brodovlje u moreuzu, a intenzivno se gađaju i sva radarska i druga postrojenja iranskog sistema osmatranja, javljanja i navođenja, posebno u regiji neposredno uz moreuz.

Američka strategija obuhvata dvije faze: prvu, u kojoj bi zračna nadmoć omogućila ratnom brodovlju operaciju eskorta supertankera kroz moreuz, i drugu - simultano iskrcavanje marinskog korpusa na ostrvo Qijam i dalje u unutrašnjost iranske obale oko moreuza.

Za eliminaciju rojeva kamikaza-dronova, koji bi nedvojbeno bili poslani na brojne ciljeve koncentrisane na malom prostoru, pored ostalih kapaciteta bili bi upotrijebljeni i američki jurišni avioni A-10 Thunderbolt II. Ovi avioni bi svojim rotacionim topovima GAU-8 kalibra 30 mm stvarali „vatreni zid“ i uništavali rojeve dronova usmjerene ka tankerima i njihovoj pratnji.

Sedmocijevni top GAU-8 kalibra 30 mm ima brzinu paljbe od 2.100 do 4.200 granata u minuti, a njegov neprekidni rafal od 18 sekundi dovoljan je da isprazni kompletno punjenje municijom na avionu. To znači da bi, zajedno s raketnim i topovskim naoružanjem na ratnim brodovima, njihovim PZO sistemima i drugim zračnim kapacitetima, Amerikanci mogli odbiti jedan do dva masovna napada dronovima. Međutim, ukoliko bi se napadi nastavili bez predaha za dopunu municijom, američka flota ne bi bila u stanju da se odbrani od svih dronova.

Iranci ne bi napadali samo dronovima - koristili bi i specijalizirane protubrodske krstareće i balističke rakete, kao i starije sovjetske sisteme, s ciljem preopterećenja protivzračne odbrane flotnog sastava. Pored toga, u kontranapad bi krenule i iranske mini dizel-električne podmornice klase Ghadir, naoružane torpedima kalibra 533 mm, kao i podvodni diverzanti s minama. Ovakav potpuno asimetričan odgovor bilo bi izuzetno teško obuzdati bez velikih gubitaka, što bi dodatno poskupilo operaciju deblokade, ali i cijeli rat.

Nakon što bi se dim razišao, postavilo bi se pitanje koliko bi tankera uspjelo proći, koliko bi ih bilo pogođeno zajedno s ratnim brodovima, a koliko bi ih bilo potopljeno ili onesposobljeno tako da blokiraju prolaz drugim plovilima.

Ukupno posmatrano, riječ je o scenariju u kojem konkretni kvantitativni faktori - poput udjela od 20 posto globalne nafte koja prolazi kroz Hormuški moreuz, zavisnosti od 90 posto desalinizirane vode ili potencijalnog gubitka miliona barela dnevno - jasno ukazuju na razmjere mogućih posljedica. Upravo ti podaci pokazuju da bi svaka eskalacija brzo prerasla regionalne okvire i proizvela duboke poremećaje na globalnom ekonomskom i sigurnosnom planu.