Četiri tjedna nakon početka rata koji je trebao trajati samo četiri dana, Sjedinjene Države nalaze se u lošijoj poziciji u odnosu na Iran nego što su bile prije sukoba. Rat, koji je SAD dosad stajao između 30 i 40 milijardi dolara, ne samo da nije prisilio Teheran na odustajanje od nuklearnog programa, već je stvorio i novi problem. Washington sada mora pregovarati o ponovnom otvaranju Hormuškog tjesnaca, ključnog plovnog puta koji je Iran učinkovito stavio pod svoju kontrolu, piše The Guardian.

Tjesnac kao izvor zarade

Ne samo da rat nije uspio uvjeriti Iran da pristane na sveobuhvatnu i nepovratnu demontažu svog nuklearnog programa, što je Amerika zahtijevala u dokumentu od 15 točaka, već se SAD sada suočava s blokadom Hormuškog tjesnaca. Američko zapovjedništvo djeluje zbunjeno.

Ministar obrane Pete Hegseth nedavno je izjavio kako "jedina stvar koja trenutno sprječava tranzit u tjesnacu jest iransko pucanje na brodove", no to nije posve točno. Iran posljednjih tjedana nije toliko pucao na brodove, koliko je strah od takvog napada odvratio osiguravatelje i vlasnike tankera.

Što je za SAD još gore, Iran je uspostavio sustav naplate uz obalu, gdje brodari mogu s iranskom mornaricom pregovarati o cestarini za "slobodan prolazak" svojih tankera. Teheran planira pretvoriti tjesnac u izvor prihoda, po uzoru na Egipat i Sueski kanal. Prema nekim procjenama, s obzirom na golem promet, Iran bi mogao zarađivati i do 80 milijardi dolara godišnje.

Zakon koji se ubrzano donosi u iranskom parlamentu predviđa da će tankeri koji prevoze naftu za povlaštene, neprijateljske nacije poput Indije, Japana, Pakistana, Južne Koreje i Kine imati dopuštenje za prolaz ili će im biti ponuđene niže cijene.

Strateška slijepa ulica

Nije čudo što se Trump koprca. SAD, zajedno s Izraelom, nastavlja bombardirati Iran, ali je već dvaput odgodio najavljene napade na iranske civilne elektrane - potez koji bi predstavljao ratni zločin. Iako on i dalje ustraje na tome da je Iran poražen, Teheran se ponaša kao da nije.

To je djelomično zato što se ova borba ne vodi samo na bojištu, već i na burzi. Cijena nafte ključni je pokazatelj iranskog uspjeha. Kao rezultat blokade, 95% prometa kroz Hormuški tjesnac je zaustavljeno, što svjetska tržišta lišava 10 do 13 milijuna barela nafte dnevno. Iranski stisak toliko je čvrst da čak i Trump opisuje povremeno iransko propuštanje brodova kao "poklon" Sjedinjenim Državama.

Sam Trump priznaje da je iznenađen što cijena nafte nije viša. S time se slaže i Jason Bordoff, osnivač Centra za globalnu energetsku politiku. "U nekom trenutku, fizička stvarnost gubitka tolike količine nafte mora se odraziti na papirnatim tržištima i očekivanjima trgovaca", kaže on. "Ne postoji politička intervencija koja se može nositi s tako velikim poremećajem."

Iranu je dovoljno da cijena nafte bude iznad 100 dolara po barelu kako bi uništio potražnju i poremetio svjetsko gospodarstvo. No, nije riječ samo o nafti. Kroz tjesnac prolaze kemikalije, helij, metali i gnojiva, a svijet, kao i za vrijeme pandemije Covida, ponovno otkriva koliko su opskrbni lanci međusobno povezani i kako je geografija dala Iranu jedinstvenu priliku da ih prekine.

"Jedan od najvećih strateških neuspjeha Zapada"

Za Trumpa bi Hormuški tjesnac mogao postati ono što je Calais bio za englesku kraljicu Mariju I. - bolan gubitak na kojem se nasukalo njegovo predsjedništvo. Teško je pronaći ozbiljnog komentatora, bez obzira na nacionalnost ili stručnost, koji smatra da je prednost u ovom ratu trenutno na strani Amerike.

Sir Alex Younger, bivši šef MI6-a, rekao je za The Economist da, koliko god mu to teško palo, Iran ima prednost. "Stvarnost je takva da je SAD podcijenio zadatak i mislim da je prije otprilike dva tjedna izgubio inicijativu, koju je preuzeo Iran. U praksi se iranski režim pokazao otpornijim nego što bi itko očekivao", rekao je Younger.

Mairav Zonszein, viša analitičarka za Izrael pri Međunarodnoj kriznoj skupini, kaže: "Postaje bolno jasno da Sjedinjene Države i Izrael ne samo da gube ovaj rat, nego da je ovo jedan od najvećih strateških neuspjeha Zapada, s najznačajnijim posljedicama za regionalnu geopolitiku i globalno gospodarstvo od Drugog svjetskog rata".

Pritisak u SAD-u

Situacija na domaćem terenu u SAD-u također postaje zlokobna. Curt Mills, izvršni direktor American Conservativea, ističe: "Trumpova ostavština je na kocki u Iranu: ako se rat oduži, to će biti jedino po čemu će se pamtiti njegov drugi mandat.

Ni George W. Bush nije želio biti ratni predsjednik; imao je ciljeve vezane za obrazovanje, imigraciju i socijalnu skrb. Ništa od toga nije ostvareno; njegovu je ostavštinu slomio rat u Iraku." Amerikanci, uključujući republikance, žele da ovaj rat završi, što stvara dodatan pritisak na Trumpa.

Unutar iranskog režima, gdje je opstanak bio glavni cilj, raste osjećaj da se ravnoteža snaga naginje u njihovu korist, toliko da bi Iran doista mogao precijeniti svoje mogućnosti. Iranski mediji, primjerice, opetovano prenose analize zapadnih mislilaca i umirovljenih generala koji tvrde da je Trumpova strategija propala.

Izbor između eskalacije i povlačenja

Bivši šef iranskog odjela izraelske vojne obavještajne službe, Danny Citrinowicz predviđa da do isteka Trumpovog najnovijeg desetodnevnog roka Iran neće kapitulirati niti prihvatiti američke uvjete.

Nakon toga, Trump će se suočiti s odlučujućim izborom: daljnjom eskalacijom, povlačenjem ili pritiskom na pregovaračko rješenje. UN neće odobriti uporabu sile za otvaranje tjesnaca, Europa neće sudjelovati, a G7 to neće podržati.

Jedan diplomat nedavno uključen u mirovne pregovore kaže da se iskreno boji da će, ako ne bude vidio izlaz, Trump posegnuti za nuklearnim oružjem. Emile Hokayem s Međunarodnog instituta za strateške studije smatra da "Trump želi izbjeći dug i iscrpljujući rat, pa mu Pentagon nudi opcije visokog rizika s potencijalno velikim učinkom, kao da će jedan snažan udarac promijeniti tijek rata".

"Ovo me podsjeća na to kada su američki i izraelski analitičari tvrdili da će Rafah u svibnju 2024. biti veliki, konačni udarac u ratu u Gazi. Kako je to prošlo?", zaključuje Hokayem.