Piše: Saša Ibrulj (Telegram)

Ovdje u Cardiffu osjećaj je da su sva jutra ovakva kao ovog ponedjeljka; tmurna, hladna, mokra i s nekim nijansama sive za koje pomislite da ih nikad prije niste vidjeli i nadate se da nikad više i nećete. Ali sve je u ovim našim životima subjektivno, pa i to kako treba izgledati jedno savršeno jutro.

Ako ste navijač Bosne i Hercegovine, onda je to baš ovako.

Nogometna reprezentacija BiH u četvrtak je upravo preko stadiona Cardiff City — koji se nalazi gotovo na istom mjestu kao stari Ninian Park, ali ga nitko ne želi tako zvati — nakon raspucavanja penala savladala Wales i plasirala se u finale dodatnih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Da bi se našla u skupini B i da bi 12. lipnja u Torontu pred duel s Kanadom zasvirala himna BiH, ova ekipa u utorak na Bilinom polju mora svladati Talijane. Dakle, ostaviti bez trećeg uzastopnog Mundijala jednu od najvećih nogometnih nacija na planetu.

Prije svega, treba podvući crtu pod događanja ovdje u Walesu. Jasno, debeli račun su skupo platili Craig Bellamy i njegovi Zmajevi, ali što su to u 120 minuta nogometa pokazali Sergej Barbarez i ova (mlada) Bosna i Hercegovina?

Za pripremu ove utakmice dva su stručna stožera imala gotovo četiri mjeseca. U takvom je stanju stvari bilo sasvim logično očekivati da i Bellamy i Barbarez znaju i najsitnije detalje o suparniku. Tako su se i postavili. Već neko vrijeme na Otoku traje hype o Bellamyju kao treneru, obzirom da je ovom Walesu dao drugu dimenziju, natjerao ga da igra lopte. I ovdje je namjera bila ista; dominirati posjedom i strpljivo tražiti rupu u obrani BiH.

Barbarez se, s druge strane, u svoje dvije godine na klupi pokazao kao reaktivni trener, koji prije svega momčad priprema da bi zadržala suparnika i minimizirala njegov učinak. Iako se na društvenim mrežama dao iščitati svojevrsni šok da u startnom timu opet nema Kerima Alajbegovića, ali i niti jednog kreativca u veznom redu, teško da je to bilo neko iznenađenje. Barbarez je na svakoj poziciji osim one osigurane za GOAT-a prioritet dao defenzivnim u odnosu na ofenzivne sposobnosti i profil.

Utakmica se onda razvijala onako kako ste mogli i očekivati. Wales je s loptom pokušavao raširiti goste, stvoriti tu željenu rupu i kazniti prvi pad koncentracije. Naravno da je opet Harry Wilson bio glavno oružje — on bi ulazio duboko, odvlačio gostujuće stopere i otvarao prostor suigračima, prije svega Davidu Brooksu, Brennanu Johnsonu i Danielu Jamesu. BiH se s druge strane fokusirala na dvije stvari. Jedna je, naravno, tranzicija, a druga je, što je bilo novo, visoki presing jedan-na-jedan na početak domaćeg napada.

U prvom dijelu ništa od toga nije pretjerano dobro funkcioniralo, pa je BiH opet djelovala sterilno i bezidejno s loptom, ali čvrsto u defenzivi — domaći su, doduše, imali nesreću da je Wilson svoju najbolju šansu, umjesto u mrežu, smjestio na stativu gola Nikole Vasilja.

Foto: Reuters 

Ovakve utakmice obično prelomi samo jedna pogreška i tako je bilo i ovaj put, samo malo kompleksnije nego što biste očekivali. U nastavku se ideje nisu promijenile, ali je došla ta jedna pogreška il,i ako hoćete, serija njih. Kulminacija je bila nerezonsko vraćanje lopte unazad ove noći jako slabog Benjamina Tahirovića, koju jeJames smirio, namjestio, raspalio i Vasilja uhvatio u nekakvom neprirodnom proklizavanju pozicije.

Domaći su se nadali da je to to; da je otpor slomljen, a utakmica prelomljena. Nama s godinama na leđima i silnim izgubljenim baražima i ključnim utakmicama pod kožom djelovalo je isto tako. Ali ovu mladu selekciju od svake ranije razdvaja to što je neopterećena tom prošlošću — za razliku od mene i većine meni sličnih, ovi igračinemaju problem s PTSP-om.

Barbarez je, naravno, onda napravio gomilu promjena. Amar Dedić triput je mijenjao poziciju, izašli su Tahirović, umorni Sead Kolašinac, kasnije i indisponirani Amar Memić i Ivan Šunjić. Napadu je pridružen Haris Tabaković, na krilo je ušao Alajbegović, a Ivan Bašić je ostao jedini doslovno klasični veznjak na terenu. Ideja je bila jasna — maksimalno opteretiti bokove, pokušati suparnika gurnuti u paniku i izbunariti neku pogrešku. Logično, preuzet je maksimalni rizik — Velšani su to nekoliko puta mogli kazniti, ali nisu — i to se na kraju isplatilo.

Tek 18-godišnji Alajbegović, koji je definitivno postao ključni igrač ove utakmice, izveo je korner tamo ispred navijača BiH, u moru glava našao onu koja za svojih 40 realno ima premalo sijedih, ali koja je odlučila sasvim dovoljan broj ovakvih utakmica da joj ovo bude rutina. Edin Džeko, naklon do poda, idemo dalje.

A to “dalje” moglo se, realno, završiti i potpunim preokretom. Naravno, imali su i domaći svoje šanse, ali oni zaista jesu upali u mod panike koji je BiH zamalo iskoristila; šteta što ovo nije bila noć Ermedina Demirovića, koji nije zabio niti jednu od svoje tri velike šanse.

Produžetak je, naravno, donio novu promjenu slike. Barbarez je morao hitno reagirati i popuniti svoj vezni red, ušao je Amir Hadžiahmetović, izašao Džeko i BiH se opet vratila u defenzivu. To da ostane na nuli prije svega je zasluga ove noći nevjerojatnog Tarika Muharemovića, koji je odigrao gotovo savršenu utakmicu — nećete to vidjeti u statistici, ali potpuno je izdominirao, okrunuivši noć onom obranom čiste šanse glavom, što se ne viđa, usudim se reći, gotovo nikad.

Ćiro Blažević bio bi oduševljen time kako se BiH od gola do penala galvanizirala; doslovno svi su bili na nogama. Džeko je masirao suigrače, skakao pored aut linije, Kolašinac i Šunjić su sa Zlatanom Bajramovićem crtali na taktičkoj ploči, s tribina punog i glasnog stadiona jasno ste mogli čuti kako jedni druge bodre prije same završnice.

I prije i kasnije Bellamy je hvalio BiH, ali realnost je da su domaći očekivali da će ovo završiti lako, pogotovo nakon gola, pa je to što vrijeme prolazi automatski kod njih stvaralo nervozu. A nervoza do vrhunca dođe kad uzmete loptu i krenete prema bijeloj točki.

Foto: Reuters 

Osjetio je to na svojoj koži i Demirović, koji i pored pobjede nije mogao zaustaviti suze. Njegov promašeni penal dignuo je velšku publiku, ali opet, nije slomio ovu mladu ekipu. Ostali su zabijali bez problema — kad je Johnson pogodio tribinu, čak se i nama s teškim PTSP-om tlak stabilizirao, glava smirila i počeli smo vjerovati. Možemo, stvarno možemo. I možemo. Hadžiahmetović je zabio, onda je Vasilj odradio svoj dio posla, obranio Necu Williamsu i predao ulogu heroja nasmijanom tinejdžeru Alajbegoviću.

Ovaj je šutnuo penal kao da mu je petstoti u karijeri, izraz lica mu je bio kao da igra još jednu partiju PlayStationa s drugarima, bez ikakvog pritiska, bez ikakvog straha.

“Pa ne znam kako”, odgovorio je pomalo zbunjen pitanjem kako je ostao tako miran. “Ja sam znao da ću ga zabiti”.

Zato je ovo kišovito, tmurno, hladno i sivo jutro na glavnoj željezničkoj stanici ovdje u Cardiffu tako lijepo i divno. Jer ovo nije samo pobjeda i plasman u finale baraža, nego i još jedna potvrda da je ova generacija drugačija, posebna i da — zanemarite potpuno same rezultate — s igračima poput Muharemovića, Alajbegovića, Demirovića, Esmira Bajraktarevića, Armina Gigovića, igračima koji su odrasli u nekom drugom mentalitetu i bez nekih naših kompleksa, idu i drugačija vremena.

Slavlje je, naravno, završeno u trenutku u kojem su kroz Cardiffov klupski shop igrači uz zvuke Dine Merlina i okupljenih navijača ušli u autobus i zaputili se prema hotelu, kasnije i prema Sarajevu. Jer slijedi nova bitka, koja će po svemu biti potpuno drugačija. Za Wales je Barbarez imao četiri mjeseca pripreme, za Italiju će imati četiri dana. I naravno da će momčad Gennara Gattusa biti favorit, ali ovo je generacija koju za to nije briga. Koja se samo želi igrati nogometa.