Kontroverzni nogometni menadžer i najpoznatiji bjegunac od zakona (i zatvora) susjedne države Zdravko Mamić gostovao je u petak navečer u gledanom showu Face televizije.

Ovaj medijski šarmer snažne ekspresije i maestralne elokvencije, još euforičan nakon pobjede reprezentacije Bosne i Hercegovine nad Italijom i plasmana na Svjetsko prvenstvo, govorio je u superlativima o Alajbegoviću, Bajraktareviću, Katiću, Dediću, Muharemoviću... predviđajući im blistave karijere, piše Fahrudin Đapo za !Odgovor.ba.

Istakao je „kulminaciju žrtve i zajedništva“, jednu nevjerovatnu „mentalnu transformaciju ekipe“ i „novi imidž“ koji će biti privačan za sve potencijalne buduće reprezentativce koji više neće oklijevati kada dobiju poziv Barbareza i Spahića.

Modra boja na bijelome platnu, šest ljiljana vezenih u zlatu

Osam godina je u izgnanstvu u Bosni i Hercegovini i tu je, kako vrlo emotivno naglašava, doživio nestvarnu podršku i ljubav kakve ima „samo u bajkama“.

Kada sjedi za stolom „s dvjesto muslimana Bošnjaka u Fejićevoj“ (ulica u Mostaru), kaže egzaltirano Mamić, „on drži bank i svi ga podržavaju“.

Svuda počašćen, fantastično primljen i poštovan, osjeća bosanskohercegovačku reprezentaciju kao svoju i cijelo vrijeme govori o „Zmajevima“ u prvom licu množine.

Novopečeni „bh. fanatikos“, da sve ne bude u razdraganom zanosu i ekstazi, imao je i jedan konkretan prijedlog.

Zabraniti na tribinama svaku zastavu, svaki simbol, osim zastave BiH.

„Ne može biti ustaška zastava na utakmicama reprezentacije Hrvatske, četnička zastava na utakmicama Srbije, niti treba biti zastava Armije Bosne i Hercegovine na stadionu. To je sport. Mi ne navijamo niti za HVO, niti za ljiljane, niti za četnike...Mi navijamo za državu Bosnu i Hercegovinu, rekao je Mamić.

Mamić je dobronamjeran čovjek, voli Bosnu i Hercegovinu, ovdje vidi budućnost svojih unuka...

Nije ni u poziciji moći da zabranjuje.

Možda je neoprezno uletio u ofsajd zamku povijesnih falsfikatora i onih koji otvoreno govore da ne vole ovu zemlju.

Zato bi mu njegovi prijatelji i poštovaoci iz Fejićeve, na koje se poziva, trebali pojasniti da ove tri zastave koje on navodi, kako bi rekle mostarske liske, ne mogu zajedno ni u veš-mašinu, a kamo li u isti historijski ili aktuelni kontekst.

Neka mu, uz piće i bez ljutnje, kažu jarani iz Fejićeve da bijela zastava s ljiljanima nije zastava jedne „zaraćene strane“, nego zastava države Bosne i Hercegovine, zastava kontinuiteta, zastava odbrane najsjajnijih civilizacijskih vrijednosti, zastava ljubavi koje nikoga ne bi trebala vrijeđati.  

To je na kraju krajeva zastava pod kojom je BiH odigrala svoje prve susrete sa Italijom 1990-ih.

A to da će neko početi navijati za Bosnu i Hercegovinu onog dana kad na stadionu zabranimo „ljiljane“, u to je zaista naivno vjerovati.

A Mamić je sve, samo nije naivan.

Mogu mu prijatelji, posve dobronamjerno, navesti i primjer himne koja je još „nijema“, jer ovima istima kojima smetaju „ljiljani“ nije po volji ni „jedna si jedina, moja domovina“, niti neki drugi tekst koji afirmira državu Bosnu i Hercegovinu.

Zna li Zdravko Mamić ko je Arkan?

Zdravko Mamić prezire nacionaliste i sukobe, ne shvata, kako kaže, „bolesne umove“ koji mogu živjeti u Bosni i Hercegovini, ženiti se i udavati ovdje, dobijati djecu i unuke, a biti protiv napretka, radosti komšija i protiv njene bolje budućnosti.

Uvjeren je da ga je u našu zemlju „onaj gore poslao s planom“ da „širi ljubav“.

„I ja to činim“, kaže Mamić, navodeći za primjer, kakvu mu je čast ukazala Ceca Ražnatović na nekom koncertu na Jahorini.

Titulira je damom, ljubi joj ruke i želi se „nastaviti intenzivnije družiti“ sa njom.

I tu je Mamić neoprezno uletio u drugu ofsajd zamku.

Reducirati biografiju srpske pjevačice na jedan jedini segment – popularna je, sluša je i njene pjesme pjeva 25 miliona ljudi, kaže Mamić –, preći jednostavno preko činjenice da se radi o supruzi zločinca krvavih ruku iz ratova devedesetih koga i ona danas slavi, nije u duhu misije širenja ljubavi.

I o tome bi možda mogao razmisliti žovijalni i šarmantni Mamić.

Ako bude u prilici, a po svemu sudeći hoće, trebao bi upitati „damu“ Arkanovu, kojoj čini „kuss die hand“, ima li u njenom poimanju svijeta i života imalo kajanja zbog onoga što je njen životni saputnik, kome je prala krvave ruke prilikom povrataka iz zločinačkih pohoda po Bosni i Hercegovini i  Hrvatskoj, ostavio iza sebe.

Dva navedena ofsajda Zdravka Mamića pouka su za sve, a posebno za dio naivne bh. javnosti, da je širenje ljubavi sasvim prihvatljivo i poželjno, ali da je, čak i neoprezno, nepromišljeno i nenamjerno, širenje revizionističke relativizacije i zaborava vrlo opasno.