Jesu li Sjedinjene Američke Države uspješne u Iranu? Ovisi koga pitate, piše urednik magazina Foreign Policy Ravija Agrawala u analizi aktualnog sukoba i njegovih posljedica.

U istraživanju Pew Researcha objavljenom prošle sedmice, 61 posto Amerikanaca ne odobrava način na koji predsjednik SAD-a Donald Trump vodi sukob, dok 37 posto izražava podršku. Znakovito je da sedam od deset republikanaca, ali samo jedan od deset demokrata, odobrava način na koji Bijela kuća zasad vodi rat.

Drugi način procjene uspjeha zajedničkog američko-izraelskog napada na Iran jest razmjer štete. Prema tom kriteriju i nakon mjesec dana sukoba, Sjedinjene Države i Izrael nanijeli su Iranu znatno veće gubitke nego obratno. Ubijeno je više visokih iranskih političkih i vojnih čelnika, uključujući vrhovnog vođu ajatolaha Alija Hameneija.

Destabilizacija kao cilj

Iranska avijacija i mornarica uglavnom su uništene, nuklearni program dodatno je unazađen, sposobnost lansiranja balističkih projektila smanjena, a jedan od ključnih iranskih saveznika, libanska militantna grupa Hezbolah, izložen je intenzivnom bombardiranju. S druge strane, Iran je uspio zatvoriti ključne prometne i trgovačke rute, ali zasad bez većih trajnih razaranja.

Zašto se onda čini da Sjedinjene Države dobivaju bitku, ali gube rat? Odgovor se vjerovatno krije u tome šta koja strana očekuje. U tom kontekstu, ističe se u u tekstu FP-a, samo preživljavanje iranskog režima i njegova sposobnost da nanese štetu globalnoj ekonomiji te ojača američke protivnike sugeriraju da Islamska Republika izlazi s povoljnijom pozicijom. Preživljavanje i destabilizacija oduvijek su bili strateški ciljevi Teherana u slučaju rata. Trumpova vidljiva frustracija pokazuje da mu je uskraćena brza operacija kakvu je priželjkivao.

Prvi razlog zbog kojeg bi se moglo smatrati da Sjedinjene Države gube su njihovi maksimalistički ciljevi. U videu objavljenom na Truth Socialu 28. februara Trump je sugerirao da želi promjenu režima, kao i okončanje iranske sposobnosti izgradnje projektila, sprječavanje destabilizacije regije te onemogućavanje Iranu da razvije nuklearno oružje. Nijedan od tih ciljeva zasad nije ostvaren.

Opstanak režima

Kako su početkom rata upozorili brojni analitičari u časopisu Foreign Policy, Iran je pažljivo odabrao zamjene za ključne političke i vojne dužnosti kako bi osigurao opstanak režima. Sposobnost lansiranja projektila jest smanjena, ali Iran ih i dalje ispaljuje prema Izraelu i američkim saveznicima u regiji.

Teheran je već ranije pokazao sposobnost obnove raketnog programa u roku od nekoliko mjeseci, kao nakon američkih i izraelskih napada prošlog juna, i vjerovatno će to ponovno učiniti čim rat završi. Hezbolah je teško oslabljen, ali opstaje.

Kao dokaz da Iran ima višeslojni plan za produljenje sukoba, jemenski hutisti tek su se uključili u rat, ispalivši tokom vikenda projektile prema Izraelu. Konačno, oko 440 kilograma visoko obogaćenog urana i dalje postoji negdje u Iranu, spremno za novu generaciju lidera.

Blokada Hormuza

Drugi razlog zbog kojeg bi SAD ovaj rat mogao smatrati neuspjehom jesu golemi ekonomski troškovi koje je Iran dosad nametnuo svijetu. Cijena kerozina porasla je ove godine za 120 posto. Cijene Brent sirove nafte porasle su za više od 87 posto u istom razdoblju. Velik dio toga posljedica je činjenice da Iran blokira Hormuški moeruz, kroz koji svakodnevno prolazi petina svjetske nafte, a kroz njega prolazi i 20 posto ukapljenog prirodnog plina.

Poremećaji u opskrbi, uz oštećenje velikog katarskog plinskog polja u iranskom raketnom napadu, doveli su do rasta cijena plina u Evropi za više od 70 posto ovog mjeseca. Hormuški moeruz služi i kao kanal za trećinu svjetske opskrbe helijem, ključnim za proizvodnju poluvodiča, kao i za trećinu globalne prodaje gnojiva. Što blokada dulje traje, to je veća vjerovatnost da će svijet, uz energetsku krizu, suočiti i s krizom čipova i hrane.

Ti učinci zapravo su način na koji iranski režim podsjeća svijet da neće nestati bez borbe. Prema istraživanju kompanije GeoPoll u Egiptu, Keniji, Nigeriji, Pakistanu, Saudijskoj Arabiji i Južnoafričkoj Republici, samo 18 posto ispitanika krivi Iran za sukob i njegove globalne posljedice, dok 29 posto krivi Sjedinjene Države, a 38 posto Izrael.

Manjak podrške za rat

Treći razlog zbog kojeg Sjedinjene Države izlaze kao gubitnik jest činjenica da, za razliku od rata u Iraku za vrijeme predsjednika Georgea W. Busha, ovaj put nisu tražile domaću ni međunarodnu podršku. Nije bilo pozivanja na promicanje demokratije ni na međunarodni poredak temeljen na pravilima. Jedini stvarni saveznik SAD-a u ovom ratu je Izrael, koji je globalno izoliraniji i nepopularniji nego u posljednjih nekoliko desetljeća.

Trump se našao u neugodnoj situaciji kada je prvo zatražio pomoć od NATO saveznika, a zatim, nakon što je postalo jasno da je neće dobiti, tvrdio da mu pomoć nije potrebna. Transatlantski odnosi su oslabljeni, kao i sposobnost Washingtona da se predstavlja kao vođa sistema čija pravila sam potkopava.

Četvrti razlog jest to što rat neočekivano obogaćuje američke protivnike. Kako bi ograničilo rast cijena nafte, američko ministarstvo finansija ukinulo je postojeće sankcije na izvoz nafte Iranu i Rusiji. Kao rezultat, Teheran sada ostvaruje veće dnevne prihode od nafte nego prije rata.

Energetska kriza

Moskva, pak, dobiva dodatnih 150 miliona dolara dnevno, novac koji će vjerovatno koristiti za rat u Ukrajini. Situacija je složenija za Kinu, koja više od polovice nafte dobiva iz Zaljeva.

Iako se Peking suočava s ograničenjima opskrbe, njegova vanjska politika nije opterećena obavezama poput američke. Kineski vojni lideri vjerovatno pomno prate koliko brzo SAD troši presretače projektila, što smanjuje njegovu sposobnost odvraćanja u drugim područjima.

Na kraju, rat nije popularan čak ni među republikanskim političarima. Američko ministarstvo odbrane sugeriralo je da će zatražiti dodatnih 200 milijardi dolara za operacije u Iranu, ali formalni prijedlog još nije podnesen. Republikanska zastupnica iz Južne Karoline Nancy Mace poručila je nakon povjerljivog brifinga da neće podržati slanje kopnenih snaga u Iran.

Geopolitičke razlike

Cjelovita procjena rata bit će moguća tek nakon njegova završetka. Sjedinjene Države možda će nanijeti dodatnu štetu iranskoj vojnoj infrastrukturi. Iran će isticati da je izdržao napad najjače vojne sile i regionalne sile, Izrael će tvrditi da je oslabio protivnike, a Sjedinjene Države pokazivat će svoju vojnu snagu.

No čak i ako rat uskoro završi, sam opstanak iranskog režima smatrat će se pobjedom. Iranski liderri bit će dodatno motivirani za osvetu. Trump je dugo kritizirao skupe i dugotrajne ratove na Bliskom istoku, ali čini se da je podcijenio prirodu iranskog režima i geopolitičke razlike u odnosu na Venezuelu, čijeg je vođu SAD prilično jednostavno zarobio.

Stanovnici regije snose najveći teret. Hiljade ljudi je poginulo, a milioni su raseljeni. U državama Zaljeva strani radnici suočavaju se s nestabilnošću kakvu nisu očekivali kada su se preselili u Dubai ili Dohu. Ako sve to vodi samo prema novom ratu, postavlja se pitanje čemu je sve to služilo, piše Agrawal za Foreign Policy.