Piše: Mirnes KOVAČ / Preporod

Zlokobna teza o „sukobu civilizacija“ koju danas neki antibosanski političari i lobisti nastoje oživjeti radi ostvarivanja svojih neuspjelih ratnih ciljeva pojavila se upravo u najtežem vremenu agresije na Bosnu i Hercegovinu. Zapravo, ratu Bosni i Hercegovini trebao je poslužiti kao svojevrsna potvrda ove teorije u praksi. Ipak, teza američkog politologa Samuela P. Huntingtona koju je iznio prvo u članku američkog časopisa Foreign Affairs, u ljeto 1993. godine, a kasnije proširio u knjigu koja je štampana 1996., oborena je upravo u Bosni i Hercegovini. Kao što je poznato, Huntington je svoju hipotezu zasnivao na tvrdnji da temeljni izvor sukoba u novom svjetskom poretku neće biti primarno ideološki ili ekonomski, već kulturološki, odnosno, sukobi koji će dominirati globalnom politikom će biti između država i grupa različitih civilizacija. (Samuel P. Huntington, „The Clash of Civilizations,“ Foreign Affairs, Vol. 72. br. 3, Ljeto, 1993., str. 22.)

Konstruirana  slika o „drugome“

Naime, Huntingtonova teza je često (zlo)upotrebljavana kao okvir za intervencionističke strategije i targetiranje određenih regija i skupina kao inherentno neprijateljskih prema Zapadu. Huntingtonovu tezu među prvima je osporio istaknuti američki profesor srpskih korijena Michael A. Sells. Ovaj stručnjak za književnost, religiju i historiju, poznat po svom radu na prijevodima Kur'ana, proučavanju arapske poezije, te po analizama religijskog nacionalizma i genocida, napisao je knjigu Iznevjereni most: Religija i genocid u Bosni (The Bridge Betrayed: Religion and Genocide in Bosnia) koja je prvi put objavljena 1996. godine. Profesor Sells je tezu o "sukobu civilizacija" odbacio kao opasno pojednostavljivanje, a u svojoj knjizi je pokazao da sukobi proizlaze iz političke manipulacije i ideologije, a ne iz inherentnih religijskih ili kulturnih razlika.Tezu o "sukobu civilizacija", Sells kritikuje kao opasnu manipulaciju koja potiče islamofobiju i pojednostavljuje složene sukobe. Fokusira se na analizu kako se religijski narativi zloupotrebljavaju za demonizaciju islama. Upravo tokom rata u Bosni, tvrdi profesor Sells, konstruirana je slika o „drugome“ kako bi se opravdalo nasilje. Za njega Huntingtonova teorija nije objektivna analiza već „samoispunjujuće proročanstvo“ (self-fulfilling prophecy) koje daje legitimitet vjerskim i nacionalnim ekstremistima. Naslov Sellsove knjige aludira na Stari most u Mostaru, kao simbol multireligijskog društva. Most je uništen, a ideja multireligijskog društva je izdana - poručuje knjiga profesora Sellsa.

Zanimljivo je, međutim, da je ova teza i praktično poražena upravo u Mostaru, a najbolje je njenu izopačenost opisao rahmetli predsjednik Alija Izetbegović u jednom kratkom govoru koji je održao na ceremoniji vađenja iz vode prvog kamena srušenog Starog mosta, 29. septembara 1997. godine. Bila je tek druga godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, a Mostar je praktički izgledao kao eksperimentalni poligon te opake ideje o “sukobu civilizacija“. Šantićeva ulica u Mostaru, na samoj liniji razgraničenja između zapadnog i istočnog dijela, bila je još uvijek netaknuta „hirošima“ kako su je nazivali, kao i jednom od najrazorenijih tokom sukoba 1993-1994. godine.

Možda je zbog ove simbolike potpisivanje nedavne zajedničke Izjave o osudi govora mržnje, islamofobije i lažnih narativa o Bošnjacima i Bosni i Hercegovini trebalo organizirati upravo na Starom mostu u Mostaru, gradu koji se nastojao prikazati kao slika te pervertirane teze, a koji je ovu propagandu pobijedio svojim neuništivim duhom. Vjerovatno bi poruka bila i simbolički snažnija da se među potpisnicima našlo i neko ime iz ovog dijela države i našeg naroda koji je najizloženiji zagovornicima politika koje promoviraju upravo ove poražene ali i dalje opasne teze. „Od kada nam je u ono hladno novembarsko jutro, prije skoro četiri godine stigla nemoguća, nevjerovatna vijest da je ubijen Stari most, kažem ubijen, jer ovaj neuporedivi spomenik ima dušu, počeli smo da sanjamo današnji dan. Vjerovali smo da će on doći, jer smo vjerovali u Bosnu, ali, da budem iskren, ni u najsmjelijem snu nismo mogli ni pomisliti da će na tom plemenitom poslu s nama biti toliko ljudi iz cijeloga svijeta. Očito, svi smo dobro razumjeli, i oni koji su onda rušili Stari most i mi koji ga danas obnavljamo da se radi o velikom simbolu povezanosti ne samo između ljudi i naroda Bosne i Hercegovine, nego i između dvaju svjetova- Istoka i Zapada. Zato hvala svima koji ste danas s nama na ovom prazniku civilizacije, na ovoj zajedničkoj molitivi, ako mogu da je tako nazovem, za bolje i plemenitije sutra. Posebno hvala mađarskim prijateljima iz Međunacionalne divizije jugoistok koji su toliko učinili da početak ovog plemenitog posla bude moguć. Vi na najbolji način demantirate neljudsku doktrinu o neizbježnom sukobu civilizacija, tu lažnu nauku koja se već korisiti da bi se opravdala sva barbarstva, prošla, sadašnja i buduća. Naprotiv, vaše učešće i trud vrlo zorno svjedoče da je ljudska solidarnost jača od zla i da će dobro, ako budemo radili zajedno, trijumfovati. U tome je veličina današnjeg dana. Čestitam vam naš zajednički praznik. Hvala i živjeli!”, poručio je tada predsjednik Izetbegović.

Suprotstavljanje autentične prakse lažnoj teoriji

Mnogo je primjera i potvrda ove realnosti, kao što je i danas mnogo pokušaja izvrtanja činjenica i pokušaja oživljavanja starih narativa i strahova. Zapravo, potpisivanje mira i angažman i Zapada i Istoka u Bosni i Hercegovinibio je svojevrsno suprotstavljanje autentičneprakse lažnoj teoriji o “sukobu civilizacija.” Zanimljivo je, naprimjer, kako je tadašnji američki odnos prema Bosni i Hercegovini tokom godina agresije (1992-1995) pratila arapska štampa. Naprimjer, urednici saudijskih novina su izričito odbacivali tu novu i opaku tezu koja je bila vrlo prisutna u međunarodnim krugovima jer ju je zagovarao jedan od najutjecajnijih američkih stratega među konzervativnim realistima.

Tako je saudijska štampa krajem 1994. godine pohvalno govorila o Clintonovoj administraciji upravo zbog njene odluke da prestane sprovoditi embargo bosanskim muslimanima, što se doživljavalo kao snažan znak protivljenja tezi o „sukobu civilizacija“. Naime, 28. oktobra 1994. godine desio se prvi susret uživo kralja Fahda i predsjednika Clintona u gradu Hafr Al-Batin (Vojna baza Kralj Halid), u sjevernoj Saudijskoj Arabiji. Prema onome što je objavljeno u komunikeu i nekim medijskim izvještajima, na ovom susretu nije bilo izravnog spominjanja Bosne i Hercegovine. Međutim, iako se Bosna i Hercegovina izravno ne spominje, indikativno je da se u medijskim napisima hvali Clintonova politika prema tadašnjim gorućim problemima Kraljevine sa Saddamovim Irakom, te promjena američke politke prema Bosni i Hercegovini. Saudijski printani mediji su uglavnom blagonaklono ispratili posjetu Clintona kao događaj koji će još više ojačati već bliske odnose između dviju država. A u pogledu američkog odnosa prema Bosni i Hercegovini saudijska štampa je pozdravila američku odluku da ne sprovodi embargo protiv Bosne i Hercegovine.

Dnevne novine Al-Bilad na arapskom jeziku su ovu odluku nazvale "hrabrom i mudrom"; zatim Saudi Gazette, novine koje izlaze na engleskom jeziku, pišu da su "Sjedinjene Američke Države još jednom pokazale sposobnost vođstva, kada to drugi nisu uspjeli", napominjući da je značaj ove odluke više simboličan nego stvaran. Sa vakvom ocjenom se složilo i uredništvo Arab Newsa, novina na engleskom jeziku sa sjedištem u Džeddi, koje dodaju da "ova odluka znači da Sjedinjene Države više neće biti među onima koji policijski nadziru žrtvu, te na taj način osiguravaju preovladavajuću nadmoć agresora." Saudijska dnevna štampa naglašava kako će ovi potezi Sjedinjenih Američkih Država pomoći moralno Bosni i Hercegovini, te da ovo može znatno narušiti srpsku vojnu prednost. Ovaj kratki pregled pisanja saudijske štampe donijeli smo na osnovu arhiva biltena saudijske ambasade u Washingotnu, a završava komentarom novina Saudi Gazette u kojem stoji da ovaj američki potez može imati dugoročan utjecaj na odnose Sjedinjenih Američkih Država sa muslimanskim svijetom: "Ovih dana kada neki futurolozi oslikavaju jednu nakaradnu i netipičnu sliku islama i muslimana vis-a-vis Zapada, potez jednostranog oslobađanja bosanskih muslimana od nepravednog embarga će otvoriti nove avenije za saradnju i spasiti budući svijet od krvavih sukoba. "Upravo ovaj komentar se kritički osvrće na Huntingtonovu tezu koja je u to vrijeme šokirala arapsku javnost.

Najteže vanjskoplitičko pitanje za američku administraciju

K tome, konkretno su ovo pozitivne reakcije na odluku Sjedinjenih Američkih Država iz jeseni 1994. godine da prestanu nadzirati sprovođenje embarga u Jadranskom moru, iako je embargo na uvoz naoružanja Bosni i Hercegovini formalno ostao na snazi sve do januara 2006. godine. Ovaj američki potez je dočekan s odobravanjem među muslimanskim zemljama kao djelomično ispravljanje jedne krajnje nepravedne odluke. Naime, nakon što su bosanski Srbi odbili plan Kontakt grupe, Clinton je izašao s prijetnjom unilateralnog podizanja embarga, a Sjedinjene Američke Države su prestanak nadziranja embarga u Jadranskom moru riješile izglasavanjem amandmana senatora Nunna i Mitchella u Kongresu 15. novembra 1994. kojim su ukinule sredstva za sprovođenje embarga u Jadranskom moru. „Sjedinjene Američke Države od sada neće preusmjeravati brodove koji su prevozili oružje za Bosnu i Hercegovinu niti će sa saveznicima dijeliti obavještajne podatke vezane za embargo. Također, Sjedinjene Američke Države su podržale rezoluciju Generalne skupštine UN-a koja je pozvala na ukidanje embarga na oružje, koja je prošla s 94 naprema 0, dok je 61 članica bila suzdržana“, navodi američki autor Wayne Bert u svojoj knjizi Neodlučna supersila (The Reluctant Superpower, Palgrave Macmillan, 1997).

Problem rata i uništavanja u Bosni i Hercegovini bit će sve prisutniji u zapadnim medijima kao najteže globalno pitanje, a posebno nakon što vojska bosanskih Srba krene u napade na „zaštićene zone“ koje su proglasile Ujedinjene nacije. Ova kataklizma evropske i američke politike oklijevanja i prebacivanja odgovornosti, neefikasnosti i loše koordinacije NATO snaga i Ujedinjenih nacija, koji su doveli do „jednog od posljednjih genocida dvadesetog stoljeća“, će otvoriti rasprave u intelektualnim krugovima kako se „ovo masovno ubijanje sprovodilo na osnovama religijskog, a ne etničkog identiteta“ što je dodatno išlo u korist zagovornika ideje o „sukobu civilizacija“. Bosna i Hercegovina je bila najteže vanjskoplitičko pitanje za američku administraciju u vrijeme agresije od 1992. do 1995. godine. Zapravo, iz prethodno citiranog komentara saudijskih dnevnih novina očito je da se aludira na tezu o „sukobu civilizacija“ koju je upravo u to vrijeme plasirao. Huntington. Naime, Huntington je rat u Bosni i Hercegovini naveo kao primjer jednog od njegovih ključnih koncepata o ratovima na „linijama rascjepa“, odnosno civilizacijskih sukoba koji se uglavnom fokusiraju na religijsku komponentu civilizacije. Na očigledne propuste i greške u Huntingtonovoj tezi ukazali su mnogi istaknuti naučnici iz oblasti politoloških, socioloških i kulturoloških studija.

„U Bosni je naš neprijatelj netrpeljivost i nemilosrdni nacionalizam“

Američka administracija predsjednika Clintona se indirektno suprotstavljala Huntingtonovoj tezi, što je najbolje vidljivo po stavovima koje su u javnosti iznosili njegovi najbliži saradnici. Štaviše, upravo saradnjom s ključnim zemljama s većinskim muslimanskim stanovništvom, Clintonova administracija je nastojala i praktično opovrgnuti ovakve opasne teorije koje su išle na ruku razlitičitim ekstremističkim i reakcionarnim grupama, a koje su u kontekstu bivše Jugoslavije posebno pogodovale već raširenoj srbijanskoj propagandi. Bivši saudijski ambasador u SAD princ Bandar bin Sultan u svojim sjećanjima navodi rezonovanje predsjednika Clintona po kojem će interveniranje Sjedinjenih Američkih Država i spašavanje muslimanske manjine "rezultirati boljim odnosom s milijardom muslimana u svijetu.“. Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, ovaj argument, odnosno ova američka uloga kao glavnog brokera mira i očuvanja muslimana u Bosni i Hercegovini, prema svjedočenju jednog od bivših bosanskih diplomata u Kraljevini Saudijskoj Arabiji, redovno će se koristiti od strane američkih političara i diplomata tokom njihovih javnih obraćanja i posjeta Kraljevini Saudijskoj Arabiji, pa čak i šire u muslimanskom svijetu. Najbolji primjer za ovo dat će sam predsjednik Clinton tokom posjete Pakistanu, 25. marta 2000. godine. Nakon susreta s generalom Pervezom Musharrafom u televizijskom obraćanju narodu Pakistana s ciljem smanjenjatenzija i utrke u naoružanju, te otvaranja dijaloga s Indijom o pitanju Kašmira, Clinton uz naglasak da je došao kao prijatelj Pakistana i 'muslimanskog svijeta' s kojim je dugo sarađivao tokom Hladnog rata i u Afganistanu, kao potvrdu tog prijateljstva u svom govoru ističe da je „stao uz ljude u Bosni i na Kosovu, koji su bili nasilnički napadnuti zbog svoje muslimanske vjere.“ Ovaj momenat Clinton će kasnije naglasiti i u svojoj autobiografiji gdje objašnjava kako je poenta koju je ovim pokušao prenijeti ta da „naš svijet nije podijeljen religijskim razlikama, već između onih koji odaberu živjeti s bolom prošlosti i onih koji odaberu obećanje budućnosti.“(Clinton, My Life, str. 902-903)

Pored predsjednika Clintona ovakve stavove su javno i otvoreno zastupali i njegovi najbliži saradnici poput Anthonyja Lakea, savjetnika za nacionalnu sigurnost, koji je u svom obraćanju u maju 1994. godine na Soref simpozijumu Washingtonskog instituta poručio: „Danas, stvarni sukobi koji vrijeđaju savjest svijeta očito nisu 'sukobi civilizacija.' U Bosni, mi se suprotstavljamo mržnji i korištenju sile. Naš neprijatelj je netrpeljivost i nemilosrdni nacionalizam. Srbijanske vođe mogu nastojati da legitimiziraju svoje osvajanje tvrdnjama da suzbijaju muslimansku prijetnju Zapadu. Međutim, svijet ne bi trebao prihvatati takve očigledno lažne tvrdnje. Zasigurno, mi to nećemo prihvatiti. Mi podržavamo demokratsku bosansku državu u kojoj će muslimani i kršćani živjeti zajedno u miru.Mi vjerujemo da je u interesu Zapada pokazati da je jedna takva država – u srcu Evrope – dobrodošla i da može preživjeti i napredovati.”Dakle, po pitanju ugroženosti bosanskih muslimana kao najbrojnije etničke skupine u Bosni i Hercegovini, uz dakako sve ostale narode i građane koji su podržavali legitimnu i legalnu vlast Republike Bosne i Hercegovine, postojala je saglasnost između zapadnih i istočnih saveznika, između saudijskih i američkih stavova.

Ovi stavovi su bili izuzetno važni u to vrijeme jer su se suprotstavljali narativu o „sukobu civilizacija“, odnosno propagandama kojesu svoju agresiju i nasilje u Bosni i Hercegovini pravdale odbranom bedema Evrope od islama.Iakodavno poražena i odbačena, te praktički opovrgnuta u Bosni i Hercegovini, ova teza je i danas zavodljiv koncept, što znači da na nju i dalje računaju lokalni nacionalni hegemonisti koji nisu odustali od borbe protiv Bosne i Hercegovine.