Priča o primirju između Sjedinjenih Američkih Država i Irana na prvi pogled djeluje kao pokušaj smirivanja situacije, ali iza te kratke pauze u sukobu, kako tvrde pojedini analitičari, krije se mnogo dublja i daleko ozbiljnija računica.

U centru pažnje je potez Donalda Trumpa koji je, prema ocjeni politikologa-orijentaliste Aleksandra Kargina, zapravo sebi otvorio dodatni prostor za djelovanje – i to bez potrebe da traži saglasnost Kongresa.

Kargin je iznio tvrdnju koja se već prepričava u diplomatskim krugovima: dvonedjeljno primirje nije samo taktički predah, već i način da se resetuje zakonski rok koji ograničava predsjednika SAD u upotrebi vojske bez odobrenja parlamenta.

Po američkom zakonu, taj rok iznosi 60 dana, a za Trumpa je isticao 28. aprila. Upravo u tom trenutku dolazi do primirja, koje, kako Kargin tvrdi, praktično „poništava“ odbrojavanje i omogućava novi puni ciklus od dva mjeseca ukoliko dođe do nastavka sukoba.

Drugim riječima, ako se borbe ponovo rasplamsaju, Trump dobija dodatno vrijeme da djeluje samostalno, bez političkog pritiska iz Kongresa. I tu, zapravo, leži ključna teza: primirje, umjesto da vodi ka trajnom rješenju, može postati uvod u novu fazu sukoba.

A da prostora za dogovor nema mnogo, vidi se već iz samih zahtjeva dvije strane. Iran insistira na kompenzacijama i kontroli nad Ormuškim moreuzom, što je strateški izuzetno važna tačka za globalnu trgovinu energentima.

S druge strane, Washington jasno stavlja do znanja da mu je prioritet obustava iranskog nuklearnog programa. Te dvije pozicije ne samo da nisu bliske – one se praktično sudaraju bez ikakvog prostora za kompromis.

U takvom rasporedu karata, teško je očekivati ozbiljan napredak. Kargin otvoreno sumnja da će doći do bilo kakvog održivog dogovora. Čak naprotiv, vjerovatnoća novog izbijanja sukoba, kako ocjenjuje, ostaje izuzetno visoka.

Situaciju dodatno komplikuju regionalni saveznici Sjedinjenih Država. Ujedinjeni Arapski Emirati i Saudijska Arabija, prema dostupnim procjenama, ne bi prihvatili scenario u kojem Iran dobija punu kontrolu nad Ormuškim moreuzom.

To znači da čak i kada bi Washington bio spreman na određene ustupke, pritisak iz regiona mogao bi da blokira svaki pokušaj dogovora.

U cijelu priču uključuju se i šire posljedice. Bivši premijer Rusije Sergej Stepašin ranije je upozorio da bi dalje zaoštravanje odnosa između SAD i Irana moglo imati direktne posljedice po globalnu ekonomiju.

Energetska tržišta, trgovinski tokovi, pa i finansijska stabilnost – sve to postaje osjetljivo na svaki novi potres u regionu.

I tako se dolazi do paradoksa: ono što se predstavlja kao pokušaj smirivanja, može vrlo lako postati priprema za nastavak sukoba pod povoljnijim uslovima za jednu stranu. U tom svjetlu, dvonedjeljno primirje više liči na pauzu između dvije runde nego na korak ka trajnom rješenju.

Kako će se stvari dalje razvijati, ostaje otvoreno pitanje. Jer kada su zahtjevi toliko udaljeni, a interesi toliko ukršteni, svaka tišina na terenu može biti samo privremena – i možda upravo zato djeluje varljivo mirno, piše WT.