Na Zapadu se konsolidira ono što je bivši britanski premijer Tony Blair, u nedavnom uvodniku za Sunday Times, definirao kao “bezbožni savez” (engl. unholy alliance) između progresivizma i islama. Ovo nije mješavina islamske vjere i socijalizma koja je karakterizirala određene arapske režime u godinama nacionalizacije i pokušaja sekularizacije bliskoistočnih država, razdoblje koje je iznjedrilo Egipćanina Gamala Abdela Nassera ili Alžirca Houarija Boumédiènea. Ovo je proces s obrnutim predznakom: nije islam taj koji se prožima socijalizmom, već se socijalizam grčevito hvata za islam.

Radi se o “uvezenoj” religiji, jer stranci dolaze obavljati poslove koje domaće stanovništvo više ne želi raditi. Uključujući i glasanje za ljevicu, prenosi Bosna.hr pisanje italijanskog portala Panorama.

U zemljama u kojima se ovi fenomeni dublje analiziraju, brojke su neumoljive. Ukrštanjem anketa različitih instituta (francuski Ifop, engleski ogranak YouGov-a, njemački Forschungsgruppe, švedski Svt Valu), potvrđuje se da je u Evropi tendencija muslimanskih glasača da biraju progresivne stranke znatno izraženija nego kod opće populacije.

Objedinjeni podaci iz Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Nizozemske, Belgije, Švedske, Danske i Norveške pokazuju da je između 2022. i 2026. godine 37% muslimana glasalo za radikalnu ljevicu, a 48,5% za lijevi centar, što ukupno iznosi golemih 85,5%. Nasuprot tome, samo 42% ostatka stanovništva u tim zemljama svoje je povjerenje dalo progresivnom bloku.

Ovaj trend se objašnjava spretnošću radikalnih pokreta u artikuliranju zahtjeva imigranata i njihovih potomaka: nudi se lakše stjecanje državljanstva, obećavaju se subvencije i borba protiv “islamofobije”. Rat u Gazi je dodatno ubrzao ovo približavanje, donekle prikrivajući dublje motive konfesionalnog biračkog tijela. U muslimanskom javnom mnijenju, osjetljivost na stradanja Palestinaca često se miješa s otvorenim neprijateljstvom prema Izraelu, pa čak i negiranjem njegova prava na postojanje ili izravnim antisemitizmom.

Ove dvosmislenosti ogledale su se u nedavnim polemikama tokom lokalnih izbora u Francuskoj. Tamošnji uobičajeni “sanitarni kordon” ovaj put nije služio za suzbijanje desnog Nacionalnog okupljanja (Rassemblement National), već za obuzdavanje uspona ekstremne ljevice Jeana-Luca Mélenchona i njegove stranke Nepokorena Francuska (La France Insoumise – LFI). Mélenchon je, podsjetimo, još 2020. godine prizivao Isusa Krista kako bi naglasio da su ga razapeli Jevreji.

Mjere opreza nisu spriječile pobjedu pojedinih kandidata LFI-ja upitnih profila. U Saint-Denisu, nadomak Pariza, gradonačelnik je postao Bally Bagayoko, porijeklom iz Malija, koji je fotografiran kako klanja povodom završetka Ramazana. Bagayoko se istaknuo nastupnim govorom u kojem je praktički najavio čistku onih javnih službenika koji ga nisu podržali na izborima.

S druge strane La Manchea, laburisti su u stanju visoke napetosti jer ih ekolozi (Zeleni) “napadaju” s lijeva, udvarajući se upravo tom biračkom tijelu. Na dopunskim izborima u okrugu Gorton i Denton u Manchesteru, Zeleni su preoteli mandat Laburističkoj stranci upravo zahvaljujući glasovima muslimana, koji sada čine četvrtinu od 80.000 birača u tom okrugu.

Ovo je golem izazov za premijera Keira Starmera, koji se već morao braniti od optužbi zbog dugogodišnjeg zataškavanja skandala s pakistanskim pedofilskim bandama (grooming gangs), skandala koji su stranački čelnici godinama pokušavali ušutkati dok su bili na vlasti.

Zasigurno najreprezentativnija ličnost ove nove islamske ljevice je novi gradonačelnik New Yorka, Zohran Mamdani, demokrat indijsko-ugandskog podrijetla. On je prvi čovjek koji je organizirao ramazansku ceremoniju unutar Gradske vijećnice (City Hall). Mamdani je sudjelovao na najmanje 17 iftara, a išao je moliti i jesti čak i s muslimanskim zatvorenicima u zatvoru Rikers Island.

Njegov je eksperiment politički zanimljiv. On nije pobijedio zagovarajući šerijat, već se fokusirao na radikalnu socijalnu agendu: zamrzavanje stanarina, besplatan javni prijevoz i vrtiće, podizanje minimalne plaće na 30 dolara po satu do 2030. godine, te uvođenje poreza od 11,5% na velike korporacije. Riječ je o socijalističkoj platformi, više nego konfesionalnoj.

Ipak, njegova pripadnost etničkoj i vjerskoj manjini dodatno je pojačala njegov “intersekcionalni” šarm: on utjelovljuje preklapanje višestrukih ugnjetavanja kojima su, prema viđenju ekstremne ljevice, manjine izložene od strane “bijelih anglosaksonskih protestanata” (WASP). Pitanje koje ostaje jest hoće li ovaj suživot izdržati “kratki spoj” između woke logike i islamizma. Dok god se muslimane doživljava kao jednu od zajednica koje treba zaštititi, oni mogu prihvatiti boravak u istom taboru s LGBT zajednicom, feministkinjama i drugim “diskriminiranim skupinama”. No, dugoročna koabitacija je pod velikim upitnikom.

U Italiji je izborni utjecaj muslimanskih glasača još uvijek ograničen jer je imigracija noviji proces, a druga generacija tek treba postati kritična masa. Ipak, istaknuti članovi islamske zajednice (poput Hamze Roberta Piccarda iz UCOII-ja) tvrde da je čak 90% muslimana izašlo na nedavni referendum i glasalo protiv vladinih prijedloga, što bi predstavljalo ogroman rezervoar od 700 do 800 tisuća glasova.

Pokušaji institucionalne ljevice da se nametne kao glasnogovornik periferije često završavaju fijaskom. Političari milanske Demokratske stranke (PD), koji su sudjelovali u povorci za mladića egipatskog porijekla poginulog u policijskoj potjeri, bili su izviždani. Međutim, politika Benjamina Netanyahua stvorila je čvrst savez na marginama: mladi muslimani, aktivisti iz socijalnih centara, sindikati i anarhisti, cijela jedna kompozitna galaksija koja prezire Giorgiu Meloni.

Pravo pitanje, koje postavlja i Blair, jest je li ovaj “bezbožni savez” autentično spajanje ili samo taktička saradnja. Je li ljevica, zapravo, samo “taksi” iz kojeg će islam izaći u pravom trenutku? Postoji opasnost da ljevica bude tek “korisni idiot” u scenariju kakav je predvidio Michel Houellebecq u svom romanu: scenariju pokoravanja.