Optužba za antisemitizam sve se više instrumentalizira kao političko oružje za ušutkivanje kritika Izraela i njegove politike prema palestinskom narodu.

Ovo nije tek povremeno iskrivljivanje činjenica, već strategija koja se ponavlja, a usmjerena je na ograničavanje, zastrašivanje i kažnjavanje novinara, akademskih radnika, aktivista i pokreta koji osuđuju prakse poput aparthejda, vojne okupacije i genocida, prenosi Stav.ba pisanje portala Middle East Monitor.

Bitno je jasno istaći da je antisemitizam stvaran i historijski utemeljen oblik rasizma, odgovoran za brutalne progone koji su kulminirali nacističkim genocidom. Borba protiv njega predstavlja etički imperativ. Problem nastaje kada se ovaj koncept namjerno iskrivljuje i proširuje kako bi obuhvatio legitimnu političku kritiku, čime se pretvara u alat cenzure i represije.

Danas je ta manipulacija posebno očita unutar krugova povezanih s političkim cionizmom, koji su antisemitizam pretvorili u automatsku etiketu što se lijepi na svaku kritiku Izraela. Ova operacija premješta raspravu iz političke i pravne sfere u domen morala, stvarajući okruženje u kojem se osuda kršenja ljudskih prava može tretirati kao izraz rasne mržnje. Rezultat je apsurdan preokret u kojem tužilac postaje optuženik.

Ova strategija je poprimila i institucionalni oblik. U Brazilu, nacrt zakona koji je predložila Tabata Amaral predviđa usvajanje definicije antisemitizma Međunarodnog saveza za sjećanje na Holokaust (IHRA), koja je široko kritizirana zbog poistovjećivanja kritike Izraela s predrasudama prema Jevrejima. U praksi, to otvara vrata ograničavanju slobode izražavanja i kriminalizaciji političkih stavova pod krinkom borbe protiv rasizma.

Ovi događaji nisu izolirani slučajevi. Oni su dio šireg obrasca zastrašivanja i kontrole nad javnim diskursom. Umjesto rasprave, primjenjuje se prisila; umjesto pobijanja argumenata, koristi se optužba. Cilj nije pobijediti u debati, već spriječiti da se ona uopće održi.

Da bismo razumjeli dubinu ovog iskrivljivanja, potrebno je podsjetiti na izvorno značenje pojma. "Semiti" se odnose na grupu naroda koja uključuje ne samo Jevreje, već i Arape i druge zajednice s Bliskog istoka. Pa ipak, u savremenoj političkoj upotrebi, "antisemitizam" je sveden na selektivni instrument koji se primjenjuje gotovo isključivo kako bi se Izrael zaštitio od kritika zbog ratnih zločina, aparthejda i sistematskog kršenja ljudskih prava.

Ova redefinicija služi jasnoj svrsi: spriječiti kritičko ispitivanje cionizma kao političkog projekta. Povezivanjem anticionizma s antisemitizmom konstruira se diskurzivna barijera koja delegitimizira strukturalnu kritiku. Međutim, kritiziranje države ili političke ideologije nije isto što i diskriminacija naroda ili religije. Ovu razliku prepoznaju mnogi Jevreji širom svijeta, uključujući i Izraelce, koji osuđuju korištenje judaizma kao opravdanja za dominaciju. U tom smislu, kritika Izraela nije samo legitimna, već i neophodna.

Još jedan centralni element ove strategije je zabrinjavajuća instrumentalizacija sjećanja na Holokaust. Nacistički genocid, koji je odnio živote Jevreja, Roma, osoba s invaliditetom, komunista, homoseksualaca i drugih grupa koje su smatrane "nepoželjnima", trebao bi služiti kao univerzalni temelj za odbranu ljudskih prava. Ipak, to historijsko sjećanje se često mobilizira kao ideološki štit za opravdavanje savremenih politika ugnjetavanja. Takvo prisvajanje ne samo da ne poštuje pluralnost žrtava Holokausta, već i slabi borbu protiv rasizma i trivijalizuje jedan od najtežih zločina u ljudskoj historiji.

Konačni ishod je okruženje u kojem politička kritika postaje sumnjiva. Pokreti, novinari, akademici i aktivisti postaju mete, dok se osude kršenja ljudskih prava izmještaju u sferu moralne kontroverze. Ono što se predstavlja kao borba protiv rasizma, u ovom kontekstu djeluje kao instrument moći. Optužba za antisemitizam prestaje funkcionirati kao zaštita od mržnje i, umjesto toga, postaje mehanizam političkog ušutkivanja.

Stoga je neophodno ponovno potvrditi temeljnu razliku: antisemitizam je rasizam i protiv njega se mora boriti beskompromisno. S druge strane, kritika cionizma i izraelske državne politike je legitimna politička kritika. Miješanje ovih dimenzija nije greška - to je svjestan izbor.

U konačnici, u pitanju je pravo na imenovanje stvarnosti. Kada se osuđivanje nepravde tretira kao zločin, više ne svjedočimo odbrani ljudskih prava, već njihovom poricanju,