Dok se prašina sliježe nakon promjene na mađarskoj političkoj sceni i pobjede stranke TISZA predvođene Peterom Magyarom, ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković požurio je na društvenim mrežama čestitati novoizabranim liderima.

- Radujemo se novom poglavlju u odnosima između Bosne i Hercegovine i Mađarske, zasnovanom na međusobnom poštovanju, istinskom partnerstvu i zajedničkim evropskim vrijednostima - poručio je Konaković.

Ipak, ova čestitka, upućena pobjednicima koji su srušili režim Viktora Orbana, otvara mučno pitanje šta je ostalo od "starog poglavlja" i godina intenzivnog dvoranja Peteru Szijjartou, Orbanovoj desnoj ruci i čovjeku koji broji zadnje dane u ministarskoj fotelji, piše Stav.ba.

Retrospektiva Konakovićevih susreta sa Szijjartom otkriva hroniku diplomatskog lutanja i, po svemu sudeći, promašene investicije. Od marta 2023. do aprila 2024. godine, javnost je bombardovana izvještajima o "izvrsnim bilateralnim odnosima", "akcionim planovima" i "nesebičnoj podršci" Mađarske evropskom putu Bosne i Hercegovine.

Međutim, dok je Konaković u Sarajevu i Budimpešti potpisivao sporazume o obuci mladih bh. diplomata na mađarskoj akademiji, stvarna politika Budimpešte odigravala se na drugoj adresi - onoj u Laktašima i Banjoj Luci.

Diplomatija s figom u džepu

Najbolji primjer te dvoličnosti bio je januar 2024. godine. Zbog "guste magle", Szijjartoov avion nije sletio u Sarajevo, već u Banju Luku. Tamo se mađarski šef diplomatije prvo srdačno sastao s Miloradom Dodikom, dajući mu vjetar u leđa za njegovu secesionističku politiku, da bi tek nakon toga, kao usputnu stanicu, posjetio Sarajevo. Konaković mu je i tada, uprkos očiglednom poniženju državnih institucija, zahvaljivao na "lobiranju za punopravno članstvo".

Danas, kada je izvjesno da Szijjarto odlazi, a Fidesz gubi moć, opravdano se postavlja pitanje šta je Bosna i Hercegovina konkretno dobila od ovih čestih sastanaka. Dok je Konaković uvjeravao javnost da Szijjarto pomaže Bosni i Hercegovini, mađarski premijer Viktor Orban otvoreno je stajao iza Dodika, blokirajući sankcije Evropske unije protiv lidera SNSD-a i direktno podrivajući suverenitet zemlje koju Konaković predstavlja.

Strateški partneri na kafi kod Dodika

Zanimljiv je i obrat u retorici. U martu 2025. godine, tokom burne rasprave na FTV-u, Konaković je Milorada Dodika nazvao "najvećim kriminalcem u Bosni i Hercegovini" koji će, nakon potpisivanja neustavnih zakona, moći otići na kafu "samo u Beograd i možda kod Orbana".

Ako je Konaković još tada znao da je Orban jedino utočište za "kriminalca" koji izaziva "krv i belaj", zašto je tri godine trošio državne resurse i diplomatski kredibilitet na građenje savezništva sa Szijjartom, ključnim operativcem tog istog Orbana?

Ironično je da je upravo SNSD-ov Radovan Kovačević u toj istoj debati podsjećao Konakovića na njegove susrete sa Szijjartom, koristeći ih kao dokaz da Mađarska zapravo igra za njihovu stvar. Dok je Konaković Szijjartoa predstavljao kao mentora za EU integracije, Dodikovi ljudi su ga doživljavali kao svog advokata u Briselu.

Krah politike "lijepih riječi"

Konakovićeva čestitka Peteru Magyaru i stranci TISZA pokušaj je brzog pranja ruku od neuspješne poltronske diplomatije prema Fideszu. No, činjenice su neumoljive i govori da akcijski planovi koje je potpisivao sa Szijjartom ostaju mrtvo slovo na papiru odlazeće administracije. Mladi diplomati koji su trebali učiti od mađarskih kolega sada vide da su ti "učitelji" poraženi na bazi optužbi za korupciju i gušenje demokratije, onih istih vrijednosti koje su Konaković i Szijjarto navodno promovirali.

Bosna i Hercegovina je u protekle tri godine, umjesto čvrstog vezivanja za stabilne demokratske centre moći, trošila vrijeme na političku trgovinu s režimom koji je bio na pogrešnoj strani historije i koji je otvoreno podržavao rušitelje ustavnog poretka Bosne i Hercegovine.

Jasno je da će Elmedin Konaković trebati objasniti javnosti zašto je toliko energije uložio u čovjeka koji je bio tek glasnogovornik politike koja je Bosnu i Hercegovinu držala kao taoca Dodikovih hirova.

Szijjarto odlazi u političku penziju ili opoziciju, Orban gubi tlo pod nogama, a Konakoviću ostaju fotografije s mađarskim ministrom kao jedini opipljiv rezultat diplomatije koja je, u konačnici, više koristila Miloradu Dodiku nego državi Bosni i Hercegovini.