Stolac, pored toga što je jedan najljepših gradova u Bosni i Hercegovini, ako ne i u Evropi, istovremeno ima i nesreću da spada u jednu od neuralgičnih tačaka države.

Takve sredine su svojevrsni dijagnostički instrumenti, političko-društveni barometar koji, u slučaju Stoca, neumoljivo pokazuje koliko su Bošnjaci u Bosni i Hercegovini danas zaista slobodni i jednakopravni na njenom čitavom prostoru, koliko uistinu svoji na svome, u "svojoj vjeri i na svojoj zemlji".

U tom smislu Stolac već  decenijama daje isti depresivni odgovor. Na prostorima koje nije odbranila Armija Republike Bosne i Hercegovie, bošnjačka sloboda je i dalje stogo ograničena, a jednakost nepostojeća. Naročito u Hercegovini, piše Stav.ba.

Administracija aparthejda

Još od završetka agresije i prvog organizovanog povratka protjeranih bošnjačkih starosjedioca, ovaj hercegovački gradić je prostor u kojem je institucionalna diskriminacija Bošnjaka postala normalizirana i dio svakodevnog života.

Nema bolje ilustracije ovakvog teškog stanja od skandala iz 2025. godine kada je više od 180 bošnjačke djece bilo faktički spriječeno da pohađa nastavu jer im je uskraćen prevoz, i to selektivno, isključivo učenicima bošnjačke nacionalnosti.

U državi u kojoj se svako malo poziva na evropske standarde, naročito tamo gdje su na vlasti takozvani "nosioci europskih vrijednosti", kako se HDZ-ovci već vole samotitulirati, uskraćivanje osnovnog prava na obrazovanje djeci zbog njihove entičke pripadnosti bi trebalo biti prvorazredan skandal. Ipak to nije slučaj.

Isto je i sa strukturalim aparthejdom koji je vidljiv i u zapošljavanju. Iako Bošnjaci, koji su do rata činili apsolutnu većinu, danas čine gotovo polovinu stanovništva Stoca, njihova zastupljenost u javnim institucijama je simbolična. U gradskoj administraciji gotovo su nevidljivi, a u brojnim javnim ustanovama, od kulture do komunalnih službi, broj zaposlenih Bošnjaka se svodi na statističku grešku.

Ovakav ekstremni disbalans je rezultat dugotrajne politike HDZ-a koja sistematski isključuje bošnjačku zajednicu iz javnog života kako bi u miru ostvarila rezultate koja nije uspjela Udruženim Zločinačkih Poduhvatom.

Slična logika primijenjena je i na pravo Bošnjaka na dostojanstven ukop na vlastitoj djedovini. Nedavno poništavanje dozvola za izgradnju harema i administrativno opstruiranje mezaristana od strane HDZ-ve općinske vlasti je otvorena poruka da čak ni smrt ne oslobađa Bošnjake od političke diskriminacije i aparthejda.

Kristijanizacija bošnjačke baštine

Spomenimo da se u Stocu odvija i proces kulturne aproprijacije i historijskog revizionizma, kroz naizgled bezazlene kulturno-turističke manifestacija poput "Stolačke tarče" i "Dana srednjovjekovlja", koji se predstavljaju kao promocija bosanske srednjovjekovne baštine, ali u stvarnosti služe njenom "debošnjakiziranju" i preoblikovanju u hrvatsko-katolički narativ.

Isto je i sa izgradnjom kojekakvih "križnih puteva" na Starom gradu Vidoškom, koji je zaštićeni nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine i na kojem je svaka nova gradnja formalno zabranjena.

Time se želi stvoriti slika kako Stolac i Hercegovina pripadaju zapadno-katoličkom, odnosno hrvatskom kulturnom prostoru, dok se autentično bošnjačko naslijeđe potiskuje i marginalizuje.

Izbor Stoca nije slučajan jer je riječ o gradu ne samo sa prijeratnom bošnjačkom većinom već i sa značajnom arhitektonskom baštinom i kulturnim nasljeđem koje svjedoče historijski kontinuitet postojanja Bosne i Hercegovine kao zasebne države ali i Bošnjaka kao državotvornog naroda.

Administrativni aparthejd, ekonomska diskriminacija te demografski inžinjering idu ruku pod ruku sa takvim pokušajem obilježavanja teritorije kroz kulturu tj. procesa kulturološke transformacije prostora. Pokušaj zamjene stanovništva prati pokušaj transformacije bošnjačkog identiteta Stoca.

Istovremeno, baš kao političke, i kulturne bošnjačke elite su potpuno pasivne. Dok se, sa jedne strane, organiziraju masovne i vizualno atraktivne manifestacije kojima se želi  proizvesti ne tek novi narativ već neka nova "povijest" Stoca, s druge strane ne postoji organiziran odgovor bošnjačkih kulturnih elita koji bi afirmirao autentičnu bošnjačku baštinu Stoca i Hercegovine.

U takvom kontekstu, Stolac je paradigma diskriminacije Bošnjaka u Hercegovini ali i primjer začuđujuće nezainteresovanosti bošnjačkih političkih i kulturnih elita da se konačno pozabave aparthejdom nad vlastitim narodom. Mehanizmi za tako nešto postoje, samo se radi nečega ne žele koristiti.

Bošnjačka politika na testu

No, ono što čitavu ovu priču čini još gorom i opasnijom po Bošnjake jeste maligni spoj institucionalne diskriminacije i organizovanog fizičkog nasilja.

Posljednjih godina bilježe se sve češći fizički napadi na Bošnjake u Stocu i Hercegovini. Napadi na pojedince, porodice i sportiste, često praćeni šovinističkim uvredama, pokazuju da diskriminacija Bošnjaka nije samo administrativno već i društveno normalizirana. U atmosferi aparthejda, koju HDZ smišljeno kreira već decenijama, nasilje je tek produžena ruka politike a šovinistički ekstremizam ima očitu političku pozadinu.

Upravo tu dolazimo do šireg fenomena hrvatskog političkog ekstremizma u Bosni i Hercegovini.

U Stocu, ali i ostatku Hercegovine koj je nekada okupirao tzv. HVO, može se identifikovati uvijek isti obrazac. Ratno etničko čišćenje, zločini i urbicid su praćeni postratnim institucionalnnim ovladavanjem ili bolje rečeno kidnapovanjem mehanizama vlasti a što je opet praćeno administrativim aprathejdom kako bi došlo do demografskog i ekonomskog istiskivanja Bošnjaka iz sredina koje su još uvijek zacrtane kao dio zločinačke Herceg-Bosne. Istovremeno se proizvodi politički i medijski narativ u kojem se diskriminacija negira i relativizira, ili se štaviše vrišti o "ugrozbi" Hrvata.

Stolac je od kraja rata  "laboratorij" takve hrvatske hegemonističke politike koja nastoji trajno redefinirati etnički sastav i odnose snaga u Hercegovini.

Stoga, pored toga što je barometar, Stolac je i test.

Test za bošnjačku politiku, da li ima volje i želje da se konačno izbori za ravnopravnost bošnjačkog naroda. Test da li je bošnjačka politika u stanju artikulisati odgovor na decenijsko obespravljivanje bošnjačkog naroda. Test da li su bošnjačke političke i kulturne elite uopšte bošnjačke.