Piše: SENAD AVDIĆ

Prošlonedjeljna optužnica koju je Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevo podiglo protiv odgovornih osoba u Ministarstvu visokog obrazovanja u Kantonu Sarajevo, nekolicine univerzitetskih profesora i rukovodstva Univerziteta Sarajevo sugerira  da je visokim školstvom u glavnog gradu Bosne i Hercegovine posljednjih godina upravljala solidno umrežena zločinačka organizacija! Ako se pod tim toksičnim terminom u Krivičnom zakonu Federacije BiH tretira „grupa ljudi od najmanje tri osobe koja postoji neko vrijeme djelujući u cilju učinjenja jednog ili više kaznenih djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna“, onda nije preoštar zaključak koji se može isčitati iz optužnice kojom je obuhvaćeno 14 osoba.

SVE ZBOG JEDNOG DEKANA

Zanemarimo li dijelove optužnice koji se odnose na nezakonito/stranačko zapošljavanje ljudi u Ministarstvu visokog obrazovanja, kao i Ministarstvu rada i socijalne politike za šta se terete dvije ministrice i prateće osoblje, pomoćnici, inspekcijski radnici…centralni tok kriminalne priče obuhvaćene optužnicom se svodi na pomaganje Muhamedu Ajanoviću, dekanu Stomatološkog fakulteta, u pribavljanju „protivpravne imovinske koristi“. Različite povode, metode i „tehnike“ je Ajanović, prema optužnici, koristio da bi podebljao svoj kućni budžet. U tome je, tvrdi se, imao široku podršku, od fakulteta na kojem je skoro punu deceniju dekan, Ministarstva obrazovanja, pa do menadžmenta Univerziteta Sarajevo. Novčani iznosi koje je, prema navodim  optužnice, nezakonito prisvojio Ajanović su, relativno skromni,  „mizerni“ i nedostojni  nekoga ko je, kako je ranije utvrđeno, vlasnik četiri stana u Sarajevu, suvremeno opremljene  stomatološke ordinacije u centru grada i - povrh toga - stana u New Yorku. Dekan je od „svog“ fakulteta, uzima honorar od 900 KM za koje, tvrdi se, nije imao zakonskog osnova. Potom je  tražio od Upravnog odbora Univerziteta da mu odobri isplatu desetak hiljada maraka na ime neiskorištenog godišnjeg odmora…Malo, skromno, gotovo prava sitnica za nekoga čije nekretnine vrijede milione maraka.

Muhamed Ajanović je proteklih godina nakon svakog medijskog priloga u kojem se  problematizirao njegov sveprisutni lik i razgranato djelo, posezao za tužakanjem novinara, pored ostalih i ovoga potpisnika. Kada ga je zajednički poznanik pitao zašto to radi nekom za kojim je godinama bio u dobrim odnosima, navodno je odgovorio da njega „zanimaju samo pare“. Iz sadržaja optužnice, zaključio sam da bi taj dijalog mogao biti istinit. No, nećemo više se zadržavati na njemu, ne zbog straha od novih tužbi, već stoga što je on manje - više nebitan ukoliko želimo vidjeti i razumjeti širu sliku unutar koje se ovaj kriminal odvijao. A tu sliku, otužnu i obeshrabrujuću, čine svi oni koji su mu omogućili da bez straha od pravosudnih istraga pribjegava marifetlucima pobrojanim u optužnici Kantonalnog tužiteljstva. Zašto su to i pod čijim pritiskom svi oni radili? Jesu li šta ulovili u tim mutnim podzemnim tokovima novca? Zbog čega su ugledni univerzitetski profesori, članovi Upravnog odbora Univerziteta, aminovali isplatu 11. 476 KM  „naknade za neiskorišteni godišnji odmor na koji nije imao pravu“, kako tvrdi Tužiteljstvo u optužnici. Bizarno djeluje to što je za takvu  nezakonitu isplatu glasala i članica Upravnog odbora profesorica Jasminka Gradačšćević-Sijerčić koja studentima sarajevskog Pravnog fakulteta predaje Radno pravo?!

TEORIJA BOLESNE JABUKE

Najviše me je, međutim, deprimiralo, iako ga osobno ne poznajem, kada sam među optuženicima vidio ime akademika Dejana Miloševića, profesora na Mašinskom i Prirodnomatematičkom fakultetu, svjetski priznatog  fizičara, godinama proglašavanog za najomiljenijeg profesora kod studenata; rječju- čovjeka visokog akademskog  ugleda, i etičkog integriteta. (U akademika ga nisu uvrstili Zukorlić-Kurtčehajićevi „znanstveni strandardi“). U optužnici se Miloševićevo imovno stanje kvalificira kao „dobro“, za razliku od Ajanovića koji je prijavio „srednje“. Šta je takvog jednog uspješnog čovjeka, profesionalno realiziranog, materijalno neovisnog spojilo sa Ajanovićem, za kojeg se godinama vežu najopskurnije afere?

Dejan Milošević je, stoji u optužnici, kao član član Upravnog odbora Univerziteta Sarajevo (na elektronskoj sjednici) također glasao za financijsko obeštećenje Ajanoviću za neiskorištene godišnje odmore. Sjednicu je zakazao predsjednik Upravnog odbora Univerziteta Murat Ramadanović, koji se, također, našao na optužnici Kantonalnog tužiteljstva. Ramadanović je, nije to nevažno znati, daidža Muhameda Ajanovića. Dakle, sestrić-dekan je preko daidže-predsjednika Upravnog odbora  tražio da mu se odobre pare za neiskorišteni godišnje odmore. To odavno nije neobično u univerzitetskoj kadrovskoj praksi koja se pretvorila u gustu, neprobojnu nepotističku mrežu porodičnih samoobnovljivih klastera.  

O Ramadanovićevoj nastavno-naučnoj karijeri se ne zna previše, tek toliko  da je doktorirao na popularnom i ne pretjerano reprezentativnom Fakultetu za fizičku kulturu. U biografiji mu stoji da je bio ambasador Bosne i Hercegovine u nekoliko zemalja, te da je radio u Ministarstvu vanjskih poslova BiH. Oni koji su ga poznavali prije rata dodat će da je bio angažiran na fizičkoj zaštiti tadašnjeg poglavara Islamske zajednice Jugoslavije Jakuba efendije Selimoskog. U kabinetu Reis-ul-uleme u to je vrijeme bio zaposlen kao savjetnik i Haris Silajdžić. Ramadanović je u diplomaciju upućen kada je Silajdžić bio član  Predsjedništva BiH. Na Univerzitetu je zaposlen u vrijeme kada je rektor bio Rifat Škrijelj. Bivši rektor nije obuhvaćen optužnicom, kako se može čuti, jer je entuzijastično surađivao sa tužiteljstvom, dok ga Ajanovićeva odbrana optužuje da je bio uključen u sve za šta se dekana stomatologije tereti.

No, vratimo se akademiku Dejanu Miloševiću. Njega se, dakle, u optužnici ne tereti da je išta prisvojio za sebe, krivi ga se da je sudjelovao u kolektivnoj nezakonitoj radnji - pomaganja Ajanoviću. Uvijek kada se na udaru zakona nađe neko u čiju ste čestitost nekako skloni vjerovati, neko od malobrojnih ljudi neokrnjenog javnog ugleda, a pokaže se da nije osobno profitirao iz kriminala u kojeg je upleten, javi mi se isti ambivalentan osjećaj: bude mi drago što se nije lično okoristio, a istovremeno me obuzme ljutnja što je taj ispao glup, ili neoprezno lakovjeran. 

KAKO NE BITI ISTI?

Prije nekoliko godina unutar jedne moćne grupe optužene za zločinačko udruživanje, koja se bavila berzovnim i nekretninskim mešetarenjem, našao se i jedan sarajevski bankar optužen da je nekim od optuženih odobravao kredite. Optužnica ga je teretila da nije prijavljivao bankarske transakcije koje su kasnije iskorištene za pranje novca, kupovinu zemljišta, firmi…Nije malo, nego je prilično licemjerno da u gradu čiji je urbanistički i arhitektonski identitet posljednjih decenija unakažen zgradurinama uglavnom izgrađenim opranim (ili prljavim) novcem, nekoga, u ovom slučaju vlasnika jedne zdrave, nkompromitirane  banke, optuživati da nije pratio tokove plasiranog novca. (Usput, je li u najnovijoj transakciji, prodaji BBI Centra trgovinskom džinu „BINGU“, ikome poznato to ko je  prodavač tog atraktivnog objekta? Ako me neko pokuša uvjeriti da je to neka misteriozna firma Central Park Real… iz Saudije, tražit  ću od njega  da  povjeruje da su ona dvojica posrnulih  genijalaca iz Visokog vlasnici nebodera BOSMAL-a)   

Ni ovaj bankar, dakle,  nije lično profitirao u sumnjivim operacijama, „za razliku od ostalih optuženih nije ostvario višemilionsku protivpravnu  korist“, kazala je postupajuća tužiteljica. Višemilionsku  su korist ostvarili  neki od amblematskih biznismena, aktera  vlasničke transformacije društveno-državne imovine nakon rata. Nagodio se osramoćeni bankar sa tužiteljstvom, priznao krivicu, osuđen na godinu dana zatvora, nije želio sjediti u sudnici i tako, kako je poručio, na kraju uspješne karijere prosuti osobni i porodični ugled.

U licemjernom saopćenju izdatom nakon što je „cvijet akademske zajednice“ i službeno završio na optužnici Sarajevski Univerzitet je tražio da javnost ne sudi o njima na osnovu ovog tobože izoliranog kriminalnog incidenta. Višegodišnji dekan jednog njihovog fakulteta ispade kao u onoj jeftinoj metafori, kvarna, crvljiva jabuka koja neće moći pokvariti akademsku korpu prepunu svježih, sočnih neprskanih plodova. A šta ćemo ako ta stvar stoji obrnuto: da su sve jabuke u toj korpi tru(h)le?! I da one koji nisu, tzv. časni izuzetci, u koje pored akademika Miloševića možda spada  još neko od optuženih, nisu imali priliku niti mogućnosti da se zaštite od posvemašnje kulture javašluka, kriminala, nepotističkog iživljavanja nad javnim dobrima?! Nije im proradio poslovični „crv sumnje“.

Na prethodnim primjerima iz visokoobrazovne intsitucije i „poslovne zajednice“ lako se uvjeriti da živimo u ambijentu surove  ohlokracije (vladavine šljama) i kleptokracije (terora kriminala-ca) koji uspostavljaju svoje obrazovne, etičke, poslovne, norme i poželjne modele ponašanja prema kojima se valja ravnati i prilagođavati im se.

KAD MRAK PREKRIJE "ORGANE GONJENJA"

Ako je suditi po istragama koje se provode posljednjih mjeseci, u udruženi zločinački klaster se pretvorila Uprava policije Federacije koju od vrha do dna, uzduž i poprijeko, po nalogu tužiteljstva pretresaju niže policijske organizacione jedinice. „Riječ je o uobičajenoj praksi“, objašnjeno je u saopćenju te policijske agencije. Praksa je uobičajena zato jer je i kriminal koji se godinama u FUPU-a prakticira „uobičajen“, odnosno normaliziran.

Istovremeno, jedan otac čije je dijete prije nekoliko mjeseci napustilo  Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine častio je prijatelje sretan što ga je, kako je objasnio, „spasio iz tog zmijskog kriminalnog gnijezda“. Sklonio je, dakle,  dijete od pogubnog utjecaja njegovih kolega tužitelja  sa američkih crnih listi, povezanih sa globalnim narko- kriminalom…

Podsjetilo me to na filmski hit „Serpico“ iz 70-ih godina režisera Sidneya Lumeta snimljen po stvarnom slučaju njujurškog policajca  (Al Pacino) koji se tvrdoglavo, dakle bezuspješno bori protiv mafije, ali i svojih kolega umočenih i kriminal. Najpotresnija u filmu je posljednja scena: Nakon što se oporavio od teškog ranjavanja, glavni junak sjedi u stanu sa svojim ocem. Ne progovaraju ni riječi, niti za to ima potrebe: otac ga je prije nego što je upucan („mogli smo to uraditi i mi i kriminalci, nikome nije odgovarao“, govori iskreno jedan policajac u bolnici) upozoravao da će završiti upravo tako kako se i desilo: sam i poražen. Serpicov slučaj je, istina, malo razdrmao vlasti New Yorka i pokrenuo antimafijašku kampanju, ali je on sam morao odseliti i do kraja života boraviti u Švajcarskoj.

„Nešto je tru(h)lo u državi Danskoj“, govori u najpoznatijoj Shekesperovoj drami stražar Marsel. Horacio, prijatelj glavnog junaka Hamleta, odgovara: „Neka je nebo vodi“.

U ovdašnjim uvjetima ta bi dramska  replika vjerovatno ovako mogla izgledati: „Sve je tru(h)lo u državi Bosni i Hercegovini dok je vodi SKY(aplikacija)!"