Nekadašnji američki ministar finansija Henry Paulson upozorio je da najveća prijetnja Sjedinjenim Američkim Državama nisu Iran ili Kina, već tržište duga koje je dostiglo 39 biliona dolara. Prema njegovim riječima, država se kreće ka trenutku kada će investitori prestati kupovati državne obveznice, što bi primoralo Federalne rezerve (Fed) na hitnu intervenciju.

Opasnost od kolapsa potražnje

Sjedinjene Američke Države hitno trebaju plan za vanredne situacije jer bi potražnja za američkim dugom mogla naglo kolabirati. Paulson ističe da bi rezultat takvog scenarija bio "zao" i sa izuzetno opasnim posljedicama po globalnu ekonomiju. Buduća dužnička kriza bila bi znatno gora od one iz 2008. godine, jer je tada vlada imala prostor za zaduživanje kako bi popravila stanje, dok bi u novoj krizi upravo država bila glavni problem.

Ukoliko niko ne bude želio kupovati američki dug, Fed bi postao jedini kupac, što dovodi do pada cijena i naglog skoka kamatnih stopa. U tom slučaju, vlada bi plaćala mnogo više za posuđivanje novca, što direktno povećava budžetski deficit. Deficit SAD-a u protekle tri godine iznosio je prosječno 6% bruto domaćeg proizvoda (BDP), što je nivo koji se obično viđa samo tokom recesija ili ratova.

Neizvjesna fiskalna budućnost

Kongres izbjegava teške odluke sve dok kriza ne postane neizbježna, a rješavanje problema zahtijeva povećanje prihoda i korjenite promjene u zdravstvu i socijalnom osiguranju. Kongresni ured za budžet (CBO) predviđa da će odnos duga prema BDP-u dostići 108% do 2030. godine, dok Međunarodni monetarni fond (MMF) upozorava da američke obveznice gube svoj poseban status. Strano vlasništvo nad dugom palo je na 30%, što je značajan pad u odnosu na 50% od prije dvije decenije.

Projekcije pokazuju da će isplate kamata na američki dug dostići 1,2 biliona dolara godišnje do 2028. godine, što je iznos veći od vojnog budžeta. Svaki rast kamatnih stopa od 1% dodaje nevjerovatnih 300 milijardi dolara troškovima zaduživanja. SAD postepeno gube prostor za apsorbovanje političkih grešaka, a jaz između povjerenja tržišta i fiskalne realnosti se opasno smanjuje.