[Nedavno se u javnosti ponovo pojavila jedna stara teza po kojoj je naša elita uoči rata bila protiv promjene nacionalnog imena iz Muslimani u Bošnjaci, te je na to pristala tek 1993. pod pritiskom stranaca; dakle, ne svojom voljom.

Međunarodna zajednica navodno nije htjela dopustiti da dio BiH, koji bi nakon provedbe Owen-Stoltenbergovog plana pripao Muslimanima, “nosi ime muslimanske republike”; i zato su navodno sudionici Bošnjačkog sabora, uprkos vlastitim uvjerenjima, Muslimane preimenovali u Bošnjake, sve samo da otvore put ostvarenju Owen-Stoltenbergovog plana.

Piše Haris Imamović za !Odgovor.ba.

Jedan od zagovornika navedene teze, Šaćir Filandra kaže: “Ukupnost odluka Svebošnjačkog sabora odaslat će dvije pregovaračke poruke: prvu da su Bošnjaci ispunili uslov za formiranje vlastite

države u Evropi (više nisu nacionalno muslimani), i drugu da nisu zadovoljni ponuđenim teritorijalnim procentima.” (Pregled, str. 16)

Dakle, po Filandri, Sabor je u suštini prihvatio Owen-Stoltenbergov plan, a promjena nacionalnog imena je bila samo aspekt te osnovne odluke.

Za razliku od Filandre, francuski historičar Xavier Bougarel smatra da je Sabor samo formalno prihvatio Owen-Stoltenbergov plan, ali da ga je u suštini odbio, postavljajući kao uslov teritorijalne zahtjeve za koje se znalo da ih srpska i hrvatska strana neće prihvatiti.

“Bošnjački sabor”, piše Bougarel, “odbacuje mirovni plan i po prvi i posljednji put se suprostavlja međunarodnoj zajednici. Paralelno, članovi Bošnjačkog sabora odlučuju zamijeniti nacionalni naziv ‘Musliman’ nazivom ‘Bošnjak’: u najkritičnijem momentu rata, predstavnici muslimanskog/bošnjačkog naroda jasno i glasno potvrđuju njegovu političku suverenost i pokušavaju riješiti neke od njegovih identitetskih dilema...” (Nadživjeti carstva, str. 218)

Dakle, po Bougarelu, Sabor je kroz obje svoje ključne odluke manifestovao svoju volju, a ne podložnost pritisku međunarodne zajednice.

Alija Izetbegović na Bošnjačkom saboru 1993. (Foto: EPA)

Da je Owen-Stoltenbergov plan bio odbijen pokazala je, na određen način, i njegova sudbina. Od Bošnjačkog sabora, pa do januara 1994. on je, uprkos pokušajima Evropljana da ga zadrže na stolu, posve izgubio na značaju. Pokazala se nemogućnost njegove korekcije prema zahtjevima Sabora, a na kraju je bio bio potisnut novom, američkom mirovnom inicijativom, koja je rezultirala, sa stanovišta cjelovitosti BiH, znatno povoljnijim Washingtonskim sporazumom.

Sve u svemu, ne tvrdim da stranci u vezi s Owen-Stoltenbergovim planom nisu tražili promjenu nacionalnog imena. Ali to ne znači da je zbog toga do nje i došlo. Ako je Sabor imao dovoljno snage da odbaci Owen-Stoltenbergov, onda je imao dovoljno snage i da odbaci promjenu imena, u slučaju da je većina sudionika bila protiv nje.

Da je preimenovanje izvršeno kao rezultat pritiska stranaca zvuči uvjerljivo samo ako polazimo od na početku navedene pretpostavke da se muslimanska elita, vođena principijelnim razlozima, protivila bošnjačkom imenu.

To nije tačno.

Istina je da su se neki muslimanski intelektualci, kao što su Rusmir Mahmutćehajić, Mustafa Imamović, Esad Ćimić i Atif Purivatra, u predratnom periodu protivili preimenovanju.

Mahmutćehajić je svoj stav obrazložio u članku Bošnjaci i/ili Muslimani!?, objavljenom u junsko-julskom broju Književne revije. Isti stav je zauzeo i Mustafa Imamović, u tekstu Duge noge Muslimana, objavljenom 15. jula 1990, u listu Nedjelja. Njima se pridružio Atif Purivatra, koji je kao intelektualac starije generacije igrao bitnu ulogu u nacionalnom priznanju Muslimana 1960-ih.  

Ovi autori su svoje tekstove objedinili u zbirku Muslimani i bošnjaštvo, koju je 1991. objavila Biblioteka Ključanin.

Međutim, već na okruglom stolu, koji su krajem jula 1990. zajednički organizovali list Naši dani i Bošnjački institut, druga, nešto masovnija grupa intelektualaca izjasnila se u prilog imena Bošnjak.

U zborniku Bosna i bošnjaštvo (ur. Tihomir Loza i Fahrudin Đapo) u kojem su sabrana izlaganja sa navedenog skupa, možemo vidjeti da su u korist bošnjačkog imena argumentirali: Adil Zulfikarpašić, Smail Balić, Muhamed Filipović, Alija Isaković, Muhsin Rizvić, Bakir Tanović, Fehim Nametak, Branko Horvat, Uzeir Bavčić i Nenad Filipović. 

Njihova izlaganja obiluju argumentima u korist inicijative o preimenovanju Muslimana u Bošnjake. Navest ću neke.

Bošnjački identitet izvorno nije pripadao samo muslimanima, ali je vremenom splasnuo kod pravoslaca i katolika. Na pitanje da li će se Srbi i Hrvati uvrijediti, ako Muslimani prisvoje bošnjačko ime, treba postaviti protupitanje: da li su se Muslimani uvrijedili zbog toga što su Srbi i Hrvati napustili to ime? U Rječniku Matice srpske iz 1967. uz riječ Bošnjak stoji “musliman iz Bosne”. Avdo Međedović u svojim epovima bosanskomuslimansko stanovništvo redovno zove Bošnjacima. Na pitanje Nikole Vujnovića 1935, Međedović kaže: “Iz Senice (Sjenice) četiri stotine momaka, sve Bošnjaci se vičemo, Bošnjaci u jedan tabor.” Itd.

Manji dio sudionika bio je neodređen: Ivan Lovrenović, Dalibor Brozović, Tomislav Ladan, Abdulah Sidran, Rasim Muminović i Bogoljub Kočević.

A samo Esad Ćimić, Zilhad Ključanin i Zlatko Hadžidedić bili protiv. Dok su prva dvojica kazali da treba zadržati ime Musliman, Hadžidedić je zagovarao bošnjaštvo, ali ne kao nacionalni identitet Muslimana, već svih državljana BiH.

Kako mi je otkrio jedan od organizatora, Fahrudin Đapo, Alija Izetbegović je nazočio skupu, ali nije uzimao riječ.

Najzanimljivije je izlaganje Alije Isakovića, u kojem on iznosi brojne argumente u prilog bošnjačkog imena za Muslimane, ali završava sa odbacivanjem incijative za preimenovanje.

”Muslimanski puk”, veli Isaković, “jedva je umiren u saznanju da je nacionalno Musliman. Sve što bi bilo naglo ponuđeno, kao gotovo rješenje, podsjetilo bi ga na ranija slična odlučivanja, izazvalo bi podozrenje i nevjericu.” (Bosna i bošnjaštvo, str. 43)

Zatim Isaković iznosi ključni argument: naredne, 1991. godine je popis stanovništva, pokušaj preimenovanja bi mogao završiti tako što bi narod rasuo na Muslimane i Bošnjake. 

Alija Isaković na Bošnjačkom saboru 1993. godine

“Na ovome skupu”, veli Isaković, “nema ni jednoga Muslimana Crnogorca, Muslimana iz Sandžaka, s Kosova, iz Makedonije, ni jednog Goranca. Svi poratni popisi stanovništva dovodili su Muslimane u raznovrsne dileme. Ne bih to činio i iduće godine.”

Nameće se zaključak da je upravo ovo bio razlog, koji je naveo našu elitu, da ne kreće u promjenu nacionalnog imena, sve dok se 1993. nije otvorila mogućnost da se stvar riješi dekretom. Ono što je u mirndopskim uslovima bilo nemoguće, u ratnim uslovima postalo je lakše izvodivo.

Uoči skupa Naših dana i Bošnjačkog instituta, u obraćanju na osnivačkoj skupštini SDA, 26. maja 1990, Alija Izetbegović je zauzeo gotovo identičan stav ovome Isakovićevom, načelno prihvativši ime Bošnjak, ali upozoravajući na mogućnost podjele u narodu.

”Zagovornici naziva ‘Bošnjaci’”, veli on, “ukazuju na to da je ‘musliman’ vjerska a ne nacionalna odrednica i u svojoj argumentaciji pozivaju na historiju. Pored toga, oni nas podsjećaju na to da ne govorimo muslimanskim (nego bosanskim) jezikom, da su nam kuhinja, arhitektura i nošnja bosanske (a ne prvenstveno muslimanske, iako je tu religija, kao i u drugim kulturama, utisnula snažan pečat) i da konačno živimo i hodamo po zemlji koja se zove Bosna.” (Tajna zvana Bosna, str. 36)

”Oni”, veli on dalje, “odbijaju da se ovo ‘nacionalizovanje’ muslimana poredi s nekadašnjim pozivima u srpstvo i hrvatstvo, jer su ovi pozivi (u srpstvo i hrvatstvo) uvijek u većoj ili manjoj mjeri bili praćeni otuđenjem i otklonom od muslimanske kulturne baštine i tradicionalnih etičkih i kulturnih vrijednosti. Bošnjaštvo je, naprotiv, zahtjev da se traga za svojim korijenima. Zato bošnjaštvo, po njima, uvijek ima jasnu muslimansku komponentu.”

”Imajući sluha”, kaže Izetbegović, “za ove razloge, mi upozoravamo na neposrednu blizinu izbora i popisa stanovništva, a prvi imperativ u oba slučaja je da budemo što jedinstveniji. U postojećoj situaciji, s obzirom na nedovoljnu afirmiranost naziva ‘Bošnjak’, mi to možemo postići samo pod sadašnjim nazivom Muslimani, kako se prilikom posljednjeg popisa izjasnilo oko 2 miliona ljudi i čime smo postali treći po veličini narod u jugoslovenskoj zajednici. Ovu okolnost ne smijemo zaboraviti.”

Iz navedenog je vidljivo da su razlozi odlaganja nacionalnog preimenovanja taktički, a ne principijelni. Štaviše, iz Izetbegovićevog izlaganja vidi se da se on slaže sa argumentima bošnjaštva, jer samo njih i prenosi, ne i argumente Mahmutćehajića, Purivatre i Imamovića u korist muslimanstva. Ali isto tako Izetbegović predlaže odgodu preimenovanja čekajući povoljniji trenutak.

Taj trenutak će biti septembar 1993, kada Bošnjački sabor odbacuje Owen-Stoltenbergov plan, ali, u ratnim uslovima, dekretom donosi odluku o promjeni imena.

Istraživanje koje je tada napravio Ljiljan, a koje kaže da je 31,1% ispitnika za nacionalno ime Musliman, 30,5% za Bošnjak i 24,1% za Bosanski Musliman, kao i nevoljkost s kojom je uredništvo ove novine prihvatilo preimenovanje, pokazuje da osim dekretom drugačije nije bilo ni moguće provesti ovaj proces. Uostalom, kao što je pokazala Iva Lučić u knjizi U ime nacije, prvobitna nacionalizacija pod imenom Muslimana ostvarena je “odozgo”, na osnovu dekreta SK BiH. U uslovima mira, prije 1992. ili poslije 1995, teško bi bilo doći do internog konsenzusa, a još teže bi bilo dobiti potrebnu saglasnost predstavnika drugih nacija za unošenje novog nacionalnog imena u Ustav.

U čuvenom izlaganju na Bošnjačkom saboru, Alija Isaković će ponoviti manje-više iste one argumente sa okruglog stola iz jula 1990, samo što ovaj put smatra da su stvoreni uslovi da se provede preimenovanje.

U julu 1990, on kaže: “Činjenicu da su Muslimani historijski Bošnjaci, nema potrebe dokazivati.”

U septembru 1993, on kaže: “Ne osjećam potrebu”, veli, “da sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskoga i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine. Ja ga samo promoviram kao prirodno pravo na tradiciju.”

Odlukom Bošnjačkog sabora o preimenovanju Muslimana u Bošnjake tek je započet proces, koji će se okončati zaključivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, kada su predstavnici preostale dvije nacije unutar Bosne i Hercegovine, htjeli-ne htjeli, morali priznati Bošnjake pod tim nacionalnim imenom.

Kao drugi telos ovog procesa preimenovanja može se uzeti i popis 2013, kada se, uprkos kampanji koja je promovisala bosanstvo, 50% stanovništva BiH u nacionalnom smislu izjasnilo kao Bošnjaci. Iako su u novije vrijeme, u javnosti agilni akademski djelatnici koji zagovaraju bosanski nacionalni identitet, nema indikatora da su širi slojevi stanovništva, čak ni među Bošnjacima, a naročito među Srbima i Hrvatima, prihvatili tu ideju.