Piše: Gojko Berić (Oslobođenje) 

Kad je početkom avgusta 2021. iskusni njemački političar Christian Schmidt u čizmama visokog predstavnika došao u Bosnu i Hercegovinu, objavio je svoje geslo: “Smireno, samo smireno”! To je, otprilike, značilo: Zajedno ćemo riješiti sve probleme koji su u mojoj nadležnosti. Šta je i koliko novi čovjek međunarodne politike u međuvremenu uradio, može se zaključiti po tome što je sve više onih koji smatraju da bi bez njegovog prisustva stanje u zemlji bilo bolje, nego s njim. To je priča prema kojoj bi, ako bi visoki predstavnik pogasio svjetla u svom kabinetu i otišao bez povratka, domaći političari sami postigli dogovor o spornim pitanjima. Međutim, nema dokaza da bi se to desilo. Schmidt se već duže vrijeme ne miješa baš previše u svoj posao, ne smeta domaćim liderima da rade dobru stvar, a ipak su raskoli u vrhovima državne vlasti postali šizofreni i dospjeli na granicu nepodnošljivosti. A kako nije poznato da su političke prilike u nekoj zemlji loše, a da je ekonomija u dobrom stanju, lako je zaključiti kako u tom pogledu stojimo. Dovoljno je prelistati dnevne novine, njihovi udarni naslovi najbolje govore o tome dokle smo stigli u svom zaostajanju za Evropom. Obećane reforme, koje nikada nisu bile iskreno prihvaćene, jer ugrožavaju višedecenijsku vladavinu nacionalističkih oligarhija, potpuno su obustavljene i podređene prestrojavanju za potrebe predstojećih izbora.

Nisam zaboravio na gospodina Schmidta. Dugo se prilagođavao zatečenoj situaciji, a kad je odlučio da najzad nešto uradi, uradio je to pogrešno – u gluho doba noći, neposredno po završetku izbora, objavio je izmjene koje je izvršio u Izbornom zakonu?! Njegov čin je u nekim krugovima ocijenjen kao navijački u korist Dragana Čovića iako se nije radilo o bogzna kakvom političkom ćaru. Schmidt ne voli da ga se na to podsjeća. “Pokažite mi čovjeka koji nikad nije pogriješio”, lakonski objašnjava ovu bizarnu epizodu. Od tada izbjegava da olako poseže za tzv. bonskim ovlastima. Naravno, i gospodin Schmidt je sluga svojih gospodara, u prvom redu Vijeća za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini, u kojem, usput rečeno, ruski predstavnik bezrezervno zastupa interese Dodikove politike. Schmidt na sporne situacije danas, manje-više, reaguje kraćim saopštenjima, uvijek sa istom porukom: “To je stvar političkih lidera ove zemlje”. Formirao je komisiju eksperata koja je trebalo da riješi delikatno pitanje državne imovine, koja je danas, da parafraziram Davida Štrpca, ni carska, ni spahijska. Javnost je uskraćena za imena stručnjaka koje je Schmidt angažovao i koji su mjesecima mudrovali u potpunoj tajnosti, a da nikome nije jasno šta su, zapravo, smislili. Na kraju je visoki predstavnik predložio da se rebus riješi tako što bi se državna imovina podijelila u općinsko, entitetsko i državno vlasništvo. Vreli krompir je prebačen parlamentarcima, ali niko ne zna šta će s njim biti. Ova pat-pozicija je postala rampa i za domaće i za strane investicije iako su one jedini put ka boljem životu.

Međutim, to nimalo ne ometa miran san naših političkih prvaka, previše plaćenih za svoj nerad, bolje rečeno za štetočinski rad. Iako zemlja spada među dvije-tri najsiromašnije u Evropi, prema nekim parametrima je, zapravo, najsiromašnija, oni svojim ignorisanjem nužnih reformi dovode Evropsku uniju u iskušenje da Bosni i Hercegovini uskrati 380 miliona eura, a u krajnjem ishodu i čitavu milijardu?! Svoj odnos prema takvoj političkoj bahatosti i neodgovornosti, Schmidt je ilustrovao izjavom kako nije u stanju da evropskim funkcionerima objasni o čemu se tu radi. A radi se o tome da je Bosna i Hercegovina živi primjer prakse u konfliktnim društvima u kojima je politika nastavak rata drugim sredstvima. Tri nacionalistička, isključiva i međusobno nepomirljiva projekta stavljena su u realizaciju odmah nakon prvih demokratskih izbora. Uslijedila je agresija na Bosnu i Hercegovinu, potom brutalni rat protiv civilnog stanovništva, krunisan genocidom u Srebrenici, pa teški i mučni pregovori u Daytonu i na kraju oktroisani Mirovni sporazum. Rat bez pobjednika i tek djelimično ostvareni politički projekti, haški procesi i vladavina inat-politike, bili su pogonsko gorivo frustrirajućeg mira, uz česte manifestacije etničke i vjerske mržnje, nasilja i niza drugih nevolja koje ljudima zagorčavaju život. Postalo je suvišno isticati da se zemlja svakodnevno prazni od najvitalnijih dijelova stanovništva – mladih i onih u srednjim godinama.

Sve to djeluje deprimirajuće, pothranjujući stereotip o Bosni i Hercegovini kao “nemogućoj državi”. Naravno, nije država “nemoguća” zato što takva mora biti, nego su je takvom učinile njene političke elite, uz kooperante iz najbližeg susjedstva, i one druge, poput Putinove Rusije. Sada su svi usredotočeni na oktobarske izbore. Christian Schmidt obećava kako će učiniti sve da 4. oktobra bude poštovana volja naroda. To bi, valjda, trebalo da se podrazumijeva. Ključno pitanje je, međutim, u kojem će smjeru ići volja naroda, koji do sada nije iskazivao naročitu želju za korjenitim promjenama. Vladajuće stranke su uvjerene da će ostati na tronu, a opozicija se nada da neće.

Sigurno je jedino to da Christian Schmidt ostaje u Bosni i Hercegovini i da će ostati sve dok to bude potrebno. Bolja budućnost je, sva je prilika, na dugom štapu.