Piše: Tomislav Klauški (24sata)

Kad Andrej Plenković kaže da je "sve jasno", možemo biti sigurni da opet ništa neće biti jasno.

"Mislim da je jasna praksa policije i sudova. Imate velik broj prekršajnih prijava i odgovarajuće presude", kazao je predsjednik Vlade u Jasenovcu, objašnjavajući po tko zna koji puta da je nužno razlikovati uporabu pozdrav "Za dom spremni" u razdoblju Drugog svjetskog rata od konteksta Domovinskog rata, u kojem su pojedine pjesme nastale kao ratne budnice.

"Stvar je jasna", naglašava premijer. 

Ali što bi tu točno trebalo biti jasno?

S jedne strane, Ustavni, Upravni i Visoki prekršajni sud donijeli su odluku o tome da je ZDS protivan Ustavu i da simbolizira fašističku ideologiju. 

Oslobađali ZDS

S druge strane, hrvatski sudovi donosili su oslobađajuće presude, ne samo za Thompsonove koncerte, i ne samo za HOS-ove manifestacije, nego i u slučajevima kad su ocijenili da ZDS "nije remetio javni red i mir", da je pozdrav bio izvikivan u "domoljubnom zanosu" ili sudovi nisu htjeli "arbitrirati u ideološkim prijeporima".

Što bi tu, zaboga, trebalo biti jasno?

Andrej Plenković, primjerice, nije ni trepnuo za transparent "Za dom spremni" na sjevernoj tribini stadiona u Maksimiru. Koju konotaciju je tada prisvojio?

Kao što ni Gordan Jandroković nije trepnuo kad su zastupnici u Hrvatskom saboru, njemu pred nosom, vikali ZDS.

I sad premijer Plenković stoji u Jasenovcu i ponovno brani ZDS.

Odakle ZDS?

"Što se tiče te jedne jedine pjesme koja je vezana uz početak Domovinskog rata", tumačio je premijer, "mi smo bezbroj puta opisali u kojem je kontekstu ona napravljena, kao budnica u Domovinskom ratu. To treba itekako odvojiti od ovoga što se odnosi na Drugi svjetski rat".

Zar nije "jasno" odakle je došao pozdrav "Za dom spremni"? Kako se pojavio u pjesmi Čavoglave? Kako se pojavio u kontekstu HOS-a? Na koga su se HOS-ovci ugledali? Po kojim ustaškim bojovnicima su nazivali svoje postrojbe?

Da nije bilo ustaškog ZDS-a, ne bi bilo ni ZDS-a u Thompsonovim pjesmama, ne bi ga bilo u HOS-ovom amblemu, ali ni u huliganskim skandiranjima, u urlanju Josipa Šimunića na Maksimiru, u desničarskim napadima na antifašističke prosvjednike, u političkom govoru radikalne desnice, u javnosti, na društvenim mrežama...

ZDS simbol

ZDS nije bio legitiman simbol Domovinskog rata sve dok ga Plenković nije tamo instalirao. Poistovjećujući time ustaštvo s obranom Hrvatske.

To bi valjda, kako reče Plenković, trebalo biti "jasno".

Međutim, Plenković ne samo da je ispod jasenovačkog spomenika branio režimskog pjevača Marka Perkovića Thompsona, onog koji pjeva o ustašama, pozdravlja ustaškim pozdravom i naslikava se sa slikama ustaških zločinaca, već i na poprištu ustaškog zločina i fašističkog genocida počinjenog u ime hrvatskog naroda, spominje nužnost sjećanja na "zločine ustaškog režima, ali i drugih totalitarnih sustava".

Zašto se osuda ustaštva ponovno, po tko zna koji puta, razblažuje osudama drugih totalitarnih sustava, ciljajući time na komunizam?

Učinio je to nedavno i Ivan Anušić u Yad Vashemu, osuđujući zločine svih totalitarnih režima, stojeći pred spomenikom žrtava jednog, nacističkog, zločinačkog režima.

A Bleiburg?

I to je postala ustaljena praksa: kad moraju osuditi ustaške zločine, Plenković, Anušić, Jandroković i drugi neizostavno spominju sve totalitarne režime; ali kad govore o Bleiburgu, onda spominju isključivo zločine komunista počinjene nad Hrvatima, ne i nad pripadnicima ustaškog, totalitarnog režima.

U jednoj verziji, ustaški režim stavlja se u kontekst svih totalitarizama, u drugoj verziji, osuđuje se samo jedan totalitarizam i prešućuje drugi.

Premda je u Jasenovcu dominirao samo jedan totalitarizam, a na Bleiburgu je, ako baš hoćete, došlo do sraza "svih totalitarizama".

Zamućivanje vode

I kad premijer suvereno, na komemoraciji ustaškim žrtvama, brani ustaški pozdrav u kontekstu koji je otvoreno prigrlio taj ustaški pozdrav i tvrdi kako je sve jasno kad se poziva na kontroverzne, oprečne, arbitrarne, neusklađene sudske presude, onda možemo biti sigurni da ništa nije jasno.

Jer upravo je ta nejasnoća, ambivalentost, zamućivanje povijesne istine, politički model u kojem je Plenković pronašao prostor za politički suživot s radikalnom, ekstremističkom, proustaškom desnicom koja mu je u jednom periodu njegove vladavine direktno radila o glavi.

Plenković je postao radikalni desničar kad su da radikalni desničari trebali zadržati na vlasti. 

A Hrvatska je postala taocem njegova radikalnog oportunizma.