U Banski dvor je ušao tiho, sitnim koracima, uz pomoć hodalice. Na svečanoj akademiji povodom Dana grada niko ga nije pozdravio, niti spomenuo njegovo ime. A on je Ferid Čaušević (101), posljednji živi oslobodilac Banjaluke.

Upravo zahvaljujući čika Feridu i njegovim drugovima iz 13. krajiške brigade, današnji vladaoci mogu da se razmeću svečanim defileima i rođendanskim tortama, da Banjaluku proglašavaju Gradom srca, a Dan oslobođenja pretvore u Dan grada, piše Srpskainfo.

Ipak, stari partizan je ovih dana svečarski raspoložen. On slavi svoj praznik.

Dan oslobođenja Banja Luke (Foto: Siniša Pašalić/Ringier)

Na pozdrav “smrt fašizmu” spremno odgovara “sloboda narodu”, a kada mu neki sugrađanin čestita Dan oslobođenja, uzvraća sa “hvala takođe”.

Jer, Ferid Čaušević dobro zna šta se 22. aprila 1945. godine dešavalo na banjalučkim ulicama i ko je sa Banskog dvora, u kojem se ovih dana slavi, skinuo ustaška obilježja.

Imao je samo 20 godina kada je, kao već iskusan partizanski borac, oslobađao gradove i sela i kada je umarširao i u Banjaluku i Zagreb.

– Bio sam borac 13. krajiške brigade. U aprilu 1945. godine smo krenuli, nezaustavljivo, da gonimo fašiste i oslobađamo naše gradove – priča Ferid za Srpskainfo.

Pa nabraja: Zenica, Banjaluka, Gradiška, Bosanski Novi…

– Onda smo prešli u Hrvatsku i učestvovali u oslobđanju Zagreba, pa onda Slovenija: Zidani Most i Celje. Tu je bio kraj. Tako je završen Drugi svjetski rat u Jugoslaviji i na Balkanu, i to ne 9. maja, kako nas uči istorija, nego 15. maja. Do 15. maja smo se tukli sa fašistima i oslobađali svoju zemlju – kaže Ferid Čaušević.

Priča da je imao u to vrijeme rijetku dragocjenost, fotoaparat, i da je 15. maja u Celju snimio “istorijsku fotografiju”.

– To je bila slika posljednjeg dana rata na Balkanu. Godinama je bila u Generalštabu u Beogradu, gdje je danas, ne znam – kaže stari partizan.

Iako su odmah marširali dalje, da “tjeraju fašiste”, jer vremena za slavlje i lovorike nije bilo, čika Ferid se sa posebnim sentimentom sjeća 22. aprila 1945. i oslobađanja Banjaluke.

– Zauzimali smo ulicu po ulicu, zgradu po zgradu i tako sam ja ušao u hotel Palas. Onako gladni, izmučeni, prljavi našli smo se usred tog luksuza. Još se sjećam krempita, koje smo zatekli na stolu. Krempite, a mi gladni kao vuci – priča čika Ferid.

I nakon 81. godine još pamti miris tih krempita, koje su mu bile jedini “ratni plijen” i sjeća se kako su izgledale ulice Banjaluke i kako je narod izašao na ulice da ih pozdravi.

Ferid Čaušević (Foto: Siniša Pašalić/Ringier)

– Ja nisam rođen u Banjaluci, nego u Bosanskom Novom, ali sam u djetinjstvu dosta vremena proveo u ovom gradu, eto i oslobađao sam ga, i na kraju se preselio u Banjaluku, gdje živim već 60 godina. Postao sam Banjalučanin – priča čika Ferid.

Još se sjeća kako je, kao djete od 5 ili 6 godina, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, dolazio kod svog ujaka i ujne u Banjaluku, u Ulicu Vase Pelagića, koja se i danas tako zove.

– Oni nisu imali svoje djece, voljeli su me kao da sam njihov sin, ostajao bih kod njih, onako mali, i po 10 dana. Život je tako namjestio da sam poslije mnogo godina, nakon oslobođenja, dobio stan baš u toj ulici i u tom stanu u Pelagićevoj živim i danas – veze čika Ferid svoju priču.

Doček oslobodilaca Banja Luke (FOTO: ARHIVSKA FOTOGRAFIJA/ARHIV RS-MUZEJ RS)

Svakog detalja iz daleke prošlosti se jasno sjeća i o svemu priča tečno i sa osmijehom. Kako kažu njegovi drugari iz SUBNOR-a Banjaluka, Ferid je bistar kao planinski potok i, što se mentalne kondicije tiče, mogao bi i danas “postrojiti” mnoge “omladince” od 50 ili 60 godina.

Noge ga, doduše, ne služe najbolje, ali poslužile su ga kad mu je bilo najbitnije – prije 8 decenija, kada je gonio fašiste i oslobađao svoju Banjaluku.