Zaboravite Hormuz i zapišite ovaj datum - 15. maj. Tog će dana Kina odigrati svoju ključnu kartu i to na domaćem terenu, na bilateralnom susretu Xi Jinpinga i njegovog američkog kolege Donalda Trumpa u Pekingu.

Na početku američko-izraelskog napada na Iran svi su argumentirali da je Trump time htio blokirati ekonomski napredak Kine. Uistinu, ove i iduće godine Peking službeno očekuje rast od 4,5 posto, nikad niži još od početka ‘90-ih godina.

Malo se ko zapitao zašto Xi Jinping šuti ako je napadnut njegov vitalni interes u Iranu. Niti je Xi nešto branio Teheran, niti je žestoko kritizirao Washington ili Tel Aviv. Zašto je moćni Xi šutke promatrao kako mu Trump zatvara dotok iranske nafte?

Zato što Xi ne laprda poput Trumpa, ne provodi dane i noći na društvenim mrežama, nego povlači poteze koji nam se ne moraju uvijek sviđati, ali su uvijek promišljeni. 

Najprije, američke sankcije dovele su do toga da je Kina praktički ostala jedini kupac iranske nafte. Još gore, kad je Donald Trump 2018. demonstrativno izašao iz 2018. povukao iz iranskog nuklearnog sporazuma (JCPOA) doveo je do toga da Iran bez ikakvog nadzora može obogaćivati Uran iznad ranijeg limita od 3,67 posto.

Kad se Trump povukao iz sporazuma, Iran je obogaćivanje urana koristio kao pregovarački argument. Naime, neosporno je pravo svake zemlje obogaćivati uran, ali potpisnice Ugovora o neširenju nuklearnog naoružanja ne smiju to raditi s namjerom razvoja naoružanja.

Foto: Andrew Caballero-reynolds/Afp

Takvu namjeru ni Iran nije deklarirao, ali je stvar u tome što je brzina obogaćivanja urana linearno raste, a nakon što dosegne 60 posto, državu od čistoće koja se može koristiti za razvoj nuklearnog oružja dijele samo sedmice. Baš na tome iranski su ajatolasi odlučili graditi svoju pregovaračku poziciju, što im je uzrokovalo više problema nego koristi. Ukratko, SAD je nehotice eliminirao sve ostale kupce iranske nafte i gurnuo tu zemlju pod kineske skute.

Da nije stalnog kineskog veta u Vijeću sigurnosti UN, Iran bi već odavno bio legitimna vojna meta. Zato je 2021. Iran s Kinom potpisao ugovor o saradnji na 25 godina, čija se vrijednost procjenjuje na nekih 400 milijardi dolara. Iran Kini daje naftu, ona njemu investicije u infrastrukturu i odbrambene sposobnosti. Naprimjer, bez Bei Doua, kineske inačice GPS-a, iranske rakete i dronovi zalutali bi na putu do Dohe i Dubaija, a kamoli do Tel Aviva. Baš zahvaljujući tome, Iran je uspio destabilizirati kompletan Bliski istok kao odgovor na američko-izraelski napad.

No, Kina naftu i plin ne uvozi samo iz Irana. Odavno su oni to disperzirali. U sve većim količinama je kupuju od Rusije, također po diskontnim cijenama zbog sankcija. Međutim, osim ruske, sva nafta koju uvoze prolazi kroz Malajski prolaz, između Singapura i indonezijske obale Sumatre, dug 800, a širok manje od 3 km. Kroz to usko grlo prolazi 40 posto svih svjetskih dobara koja se prevoze morem, 80 posto nafte i plina kojeg uvozi Kina, odnosno 70 posto azijske energetske i trgovinske razmjene. Svjesni, opasnosti kinezi su čak kroz Mjanmar, nekadašnju Burmu, dali sagraditi naftovod za svoje potrebe. A stvari se kompliciraju.

Ono što je malo ko primijetio kao nešto važno jest da je Pete Hegseth, američki ministar rata kojeg Vall Street Journal unatoč svim aferama smatra jednim od Trumpovih najbližih i najmoćnijih saradnika 13. aprila potpisao sporazum o vojnoj saradnji s Indonezijom. Još jednom, SAD je potpisao sporazum o vojnoj saradnju s državom koja kontrolira jednu od obala svega nekoliko kilometara širokog Malajskog moreuza. I još gore, odmah sutradan Washington je započeo pregovore o bjanko dozvoli za prelet njihovih borbenih aviona preko te zemlje.

Foto: Saul Loeb/Afp

Šta je napravila Kina?

Još se tinta na Hegsethovom potpisu nije osušila, a na satelitskim snimkama je postalo vidljivo da su brodovi kineske obalne straže i ribarska flota su 14. aprila blokirali koraljnu pličinu Scarborough Shoal, Kinezi je zovu Huangyang Dao, 220 km od Filipina i 800 od Kine. Pličina se, dakako, nalazi u Južnom kineskom moru, koje Kina u cijelosti smatra svojim. Počeli su tamo graditi pistu i postavljati protivzračnu odbranu. Nije im prvi put da se zalijeću na pličinu koju Filipini smatraju svojom. Štoviše, Stalni arbitražni sud u Haagu dao je Filipncima za pravo 2016. godine, ali Kinezi presudu ne priznaju. 

Pored Scarborough Shoala brodovi svake godine provezu trgovačku robu vrijednu 3 triliona dolara. Da vam je lakše shvatiti, 3000 milijardi dolara. Postavljanjem radara i borbenih sistema Kina će kontrolirati protok te robe i naravno Filipine koji su saveznik SAD.

Kineski ministar vanjskih poslova obavio je na desetine razgovora kako bi došlo do primirja na Bliskom istoku. Priznao im je to i Donald Trump koji je Izraelu dao dinar da uđe u kolo, a sad nudi dva da iz njega izađe. Trump se trudi svijetu dokazati da je sve ok, da je već smijenio režim time što je s Izraelom likvidirao čitavu jednu garnituru vlasti.

Na loš način Trump je tu u pravu - poubijao je sve one s kojima je mogao pregovarati, a sada kolo vode iranski generali, vojna grla s vjerskim ularom. Kombinacija vjere i oružja u istoj ruci nikad u historiji ništa dobra nije donijela. I sad bi američki porezni obveznici trebali počistiti nered kojeg je Trump stvorio. Problem je što su putem pogubili saveznike, a čak bi i uz njihovu pomoć cijela stvar dugo trajala. 

To su eto teme koje će Xi Jinping pokušati objasniti Donaldu Trumpu 15. maja. Osim što mu je pomogao da dođe do primirja,  Xi je Trumpu obećao da neće slati oružje Iranu. Barem ne dok njih dvojica ne završe razgovor u Pekingu. Ako Trump ne shvati da njegov domaćin u ruci drži nekoliko jakih karata, onda ćemo se energetske i svih ostalih kriza koje danas proživljavamo sjećati kao dobrih starih vremena. SAD će ostati bez Indopacifika i bez saveznika na Bliskom istoku. Uželjet će se čak i Europe koju danas toliko mrzi. Ali Evrope možda biti neće. Osim ako se ne ujedini i opameti.

Foto: Jam Sta Rosa/Afp