U ruskim analitičkim krugovima sve glasnije se čuje teza da Europska unija mora biti "isključena iz igre" kako bi Rusija mogla postići povoljniji ishod rata u Ukrajini. Tu liniju razmišljanja zastupa ruski politikolog Aleksej Piljko, koji otvoreno podržava stavove Sergeja Karaganova, počasnog predsjednika Prezidijuma Savjeta za vanjsku i odbrambenu politiku, piše Webtribune.

Prema analizi koju iznosi Piljko, ključni problem za Moskvu nije samo stanje na liniji fronta, već čitav sistem podrške koji dolazi iz EU i NATO-a. Bez europske industrijske baze, financijske pomoći EU i obavještajnih podataka NATO-a, tvrdi, Kijev ne bi mogao voditi borbena dejstva na isti način.

Upravo iz te premise izvodi svoju centralnu tezu: jedini način da se EU praktično izbaci iz igre jeste demonstracija i aktivno korištenje ruskog nuklearnog potencijala kao sredstva odvraćanja. Po toj logici, nije dovoljno samo posjedovati takvo oružje – potrebno je pokazati spremnost da se ono zaista upotrijebi.

Nuklearni adut kao "moralna" opcija

Piljko ide i korak dalje. Upozorava da je strah od nuklearnog oružja na Zapadu, prema njegovoj procjeni, značajno oslabio – da države koje učestvuju u sukobu protiv Rusije ne vjeruju da bi Moskva zaista mogla prijeći tu liniju. Zbog toga, tvrdi, potrebno je brzo podizanje na ljestvici eskalacije, počevši od udara konvencionalnim sredstvima na objekte vojne industrije u Europi koji rade u interesu ukrajinskih snaga. U slučaju odgovora, sledeći korak bi, po njegovom mišljenju, morao biti prelazak na upotrebu taktičkog nuklearnog oružja.

Istovremeno odbacuje argumente o takozvanom "nuklearnom kišobranu" koji bi Francuska, uz eventualno uključivanje Velike Britanije, mogla pružiti Europi – smatrajući da broj ruskih nuklearnih bojevih glava višestruko nadmašuje kapacitete dviju europskih nuklearnih sila.

Kao prvi korak, međutim, Piljko ne predlaže direktnu upotrebu nuklearnog oružja na teritoriji EU, već obnavljanje nuklearnih testiranja na Novoj Zemlji, gdje takvi testovi nisu provođeni od 1990. godine. Odbijanje da se "izvuče nuklearni adut", tvrdi, samo povećava gubitke na terenu.

Retorika ili stvarna prijetnja?

Piljko otvoreno priznaje moralnu problematičnost ovakvih prijedloga, ali ih u svojoj logici ipak pravda: nastavak sukoba s "nadmoćnim protivnikom" – gdje Ukrajina osigurava ljudske resurse, a sve ostalo dolazi od saveznika – za njega je manje prihvatljiv od radikalnog završetka koji bi donio "pobjednički ishod".

Koliko je ovakav pogled realan, a koliko dio šire strategije pritiska i retorike, ostaje otvoreno pitanje. Dok jedni u tome vide upozorenje koje treba shvatiti ozbiljno, drugi smatraju da je riječ o pokušaju pomicanja granica onoga što se u savremenim sukobima smatra mogućim. Sama činjenica da se ovakve ideje iznose sve direktnije govori da se rasprava ne vodi samo na frontu, već i u prostoru percepcije i straha.