Piše: Milan Blagojević (BN) 

Nedavna odluka Višeg privrednog suda u Banjaluci da potvrdi presudu Okružnog privrednog suda iz istog grada, kojom je RTRS obavezana da RTVBiH plati dug od 5.400.000 KM, izazvala je pravu lavinu reakcija RTRS-a, u kojima se ide tako daleko da se tvrdi kako je riječ o napadu pravosuđa na RTRS. 

Međutim, istina je sasvim drugačija od toga i krije se u sada već prilično dalekim godinama i onome na šta su tada pristajali predstavnici Republike Srpske u vlasti na nivou Bosne i Hercegovine, što se sada samo lomi preko leđa RTRS-a.

Sve je, reći će poznavaoci ove materije, počelo u julu 1999. godine kada je tadašnji visoki predstavnik najprije nametnuo odluku o uspostavljanju RTV sistema BiH, a završilo se, reći će neki od tih poznavalaca, zakonima koje je u maju 2002. godine nametnuo visoki predstavnik Volfgang Petrič.

Radi se o Petričevim zakonima o osnovama JRTV sistema i Javnom RTV servisu BiH te o RTRS i RTVBiH.

Javnosti je manje poznato, jer se o tome ne govori u reakcijama na presude s početka ovog teksta, da Petričevim zakonom o Javnom RTV servisu BiH nije bilo nametnuto ono što danas imamo kada je riječ o prikupljanju i raspodjeli RTV takse. Daleko od toga da time hoću da branim to što je tada uradio Petrič, jer je to bilo i ostalo najgrublje gaženje Ustava BiH i Povelje UN koji zabranjuju takvo nasilje nad državom članicom UN i njenim pravnim poretkom.

Dakle, ne radi se o odbrani tog Petričevog nasilja, već o konstataciji onoga što je on tada nametnuo. A nametnuo je članom 12. svog zakona o RTV servisu BiH da se način naplate RTV takse uređuje njegovim zakonom o RTRS, odnosno zakonom o RTV FBiH. Zatim je Petrič u svakom od ta dva svoja zakona nametnuo da RTRS-u i RTV FBiH pripada po 58% RTV takse prikupljene na teritoriji Republike Srpske, odnosno Federacije BiH, dok 42% te takse pripada Javnom RTV servisu BiH.

Da, naredio je Petrič u ta dva zakona da RTRS i RTV FBiH mogu samostalno prikupljati RTV taksu ili da sa elektroprivrednim preduzećima, poštom, odnosno telekom operaterima zaključe ugovore po kojima bi ta preduzeća prikupljala RTV taksu, ali da u svakom od tih slučajeva onaj ko prikuplja taksu ima obavezu da bez odlaganja i posredovanja 42% prikupljene takse uplati na račun Javnog RTV servisa BiH.

Može se reći da se radi o stabilnom sistemu, samo da ga je propisala domaća vlast.

Međutim, nakon toga na scenu stupaju ovdašnje vlasti koje 2005. godine u Parlamentarnoj skupštini BiH donose Zakon o Javnom RTV sistemu BiH, kojim unose nered umjesto reda. Naime, članom 23. tog zakona uvodi se, na štetu RTRS i RTV FBiH, takva raspodjela RTV takse po kojoj tim servisima više ne pripada po 58% takse prikupljene na teritorijama tih entiteta, već po 25% takse prikupljene u BiH, dok preostalih 50% pripada Javnom RTV servisu BiH.

Na isti način određena je i raspodjela neto prihoda od marketinškog oglašavanja, o kojoj raspodjeli, za razliku od RTV takse, nije bilo riječi u Petričevim zakonima iz 2002. godine.

Ove odredbe iz Zakona o Javnom RTV sistemu BiH su veoma opskurne, ali ono što je čak i u njima takvima sasvim jasno je obaveza raspodjele prikupljene RTV takse.

Naime, taj zakon, treba to ponoviti, propisuje (član 23) da se sva naplaćena RTV taksa mora dijeliti tako da RTRS-u, odnosno RTV FBiH pripada po 25% od naplaćenog na teritoriji BiH, a Javnom RTV servisu BiH 50%, što znači da se ovom potonjem servisu mora i uplatiti tih 50% jer je to njegova zakonom garantovana imovina.

Zbog toga ne treba da čudi ono što o svemu ovome piše i u odluci Ustavnog suda BiH, broj AP-4567/23 od 27. marta 2025. godine. Naime, u toj odluci između ostalog stoji da su se, na bazi Zakona iz 2005. godine o Javnom RTV sistemu BiH, sva tri javna RTV servisa (BHT, RTRS, RTV FBiH) svojom zajedničkom Odlukom iz 2006. godine o naplati i uplati RTV takse putem vlastitih službi obavezali i potvrdili da će ti servisi vršiti naplatu, uplatu i fakturisanje, kao i raspodjelu prihoda do osnivanja Korporacije na nivou BiH.

To je ponovljeno i u odluci iz 2009. godine, koju su potpisala sva tri navedena javna servisa.

Sve to znači da neosnivanje zajedničke Korporacije na nivou BiH ne može biti valjan pravni osnov RTRS-u da, nakon svega navedenog, od 2017. godine prestane izvršavati svoju obavezu uplate dijela RTV takse koji kao imovina pripada Javnom RTV servisu BiH.

Zbog toga, dakle, Ustavni sud BiH u svojoj navedenoj odluci kaže da Javnom RTV servisu BiH prema odredbama Zakona o Javnom RTV sistemu BiH pripada 50% od ukupno prikupljenog iznosa RTV takse i da zbog toga RTRS kao tuženi "nije imao bilo kakvo zakonsko uporište da zadrži cjelokupan iznos prikupljene RTV takse" - (tačka 42. obrazloženja odluke Ustavnog suda BiH, broj 4567/23 od 27.3.2025. godine).

Prema tome to su razlozi zbog kojih je i Viši privredni sud u Banjaluci morao nedavno da donese presudu s početka ovog teksta koja, s obzirom na sve prethodno iznijete razloge, nije napad na RTRS niti se njome dovodi u pitanje postojanje RTRS-a, već se samo radi o dosljednoj primjeni onoga što propisuje zakon.

Ovaj slučaj govori još nešto, pored već rečenog. To je istina da predstavnici Republike Srpske svojim ponašanjem u institucijama na nivou BiH dovode u pitanje postojanje RTRS-a, time što su donosili zakon kojim su davali čak i više od onoga što je prije toga nametnuo visoki predstavnik Volfgang Petrič, a što je, kako je vrijeme potvrdilo, sada toliko na štetu RTRS-a da može dovesti u pitanje i njegov opstanak.

U suštini, ovaj slučaj govori o nemaru i nedosljednosti kao (ne)karakternim osobinama pojedinaca.

Tako nam je i na drugim poljima. Ne treba bolji primjer za to od nedavnog skupa u zgradi Vlade Republike Srpske, na kojem se raspravljalo o zakonu Valentina Incka kolokvijalno poznatom kao "zakon o zabrani negiranja genocida u Srebrenici". Taj skup je podvrgao kritici navedeni Inckov zakon.

Priča mi čovjek koji je bio na tom skupu, od početka do kraja, kako je u radnom predsjedništvu takvog skupa bio Zlatko Knežević.

A Knežević je, zajedno sa Miodragom Simovićem, kao sudija iz Republike Srpske u Ustavnom sudu BiH glasao za odluku tog suda, broj U-15/21 od 14.7.2022. godine, kojom je poništen Zakon Narodne skupštine Republike Srpske o neprimjenjivanju "zakona o zabrani negiranja genocida u Srebrenici", što je drugim riječima značilo da je Incko navodno imao pravo da nametne taj zakon koji nakon toga, i pošto je prestao da radi kao sudija Ustavnog suda BiH, Zlatko Knežević sada kritikuje učestvujući u radnom predsjedništvu skupa održanog prije neki dan u zgradi Vlade Republike Srpske u Banjaluci.

Isto se može primjetiti i za Ljubinka Mitrovića koji je govorio na istom skupu, kritikujući Inckov zakon.

Međutim, u vrijeme nametanja tog zakona Mitrović je bio ombudsman BiH i za svo vrijeme svog ombudsmovanja Ljubinko u tom svojstvu nije digao glas protiv takog Inckovog nasilja.