Visoki početni troškovi, neriješena pitanja odlaganja radioaktivnog otpada i sjećanja na velike nuklearne nesreće decenijama su oblikovali oprez Evrope prema nuklearnoj energiji. No, nova energetska kriza, potaknuta gotovo potpunim zatvaranjem Hormuškog tjesnaca usred američko-iranskog rata, ponovo je otvorila pitanje može li nuklearna energija postati jedan od ključnih stubova evropske energetske sigurnosti, piše Tportal.hr.

Nuklearke kao zaštita od energetskih šokova

Nuklearna energija proizvodi znatno manje emisija od fosilnih goriva, elektrane zauzimaju relativno malo prostora, a reaktori mogu pouzdano raditi u gotovo svim vremenskim uslovima. Upravo zbog toga dio analitičara smatra da bi nuklearna energija mogla imati važnu ulogu u evropskom odgovoru na energetsku nesigurnost.

"Mislim da nuklearna energija mora imati veliku ulogu u rješavanju ovog problema za Evropu", rekao je za CNBC Chris Seiple, potpredsjednik odjela za energiju i obnovljive izvore u Wood Mackenzieju.

Sjedinjene Američke Države, Kina i Francuska bolje su pozicionirane za suočavanje s energetskim šokom izazvanim ratom, dijelom zato što su među najvećim svjetskim proizvođačima nuklearne energije.

"Ako nemate prirodno snabdijevanje energijom, tada će vaši troškovi energije biti veći jer ćete je morati uvoziti odnekud, ili ćete morati izgraditi određeni stepen nuklearnih kapaciteta", izjavio je Michael Browne, globalni investicijski strateg u Franklin Templetonu.

Dodao je da je nuklearna energija "skupa, ali vrlo efikasna, kao što je pokazala Francuska". Prema njegovim riječima, francuske cijene energije znatno su niže od njemačkih.

Francuska kao evropski primjer

Francuska se u Evropi najčešće navodi kao primjer zemlje koja se snažno oslanja na nuklearnu energiju. Više od 60 posto njenih energetskih potreba pokriva se iz nuklearnih izvora, što joj daje veću otpornost na poremećaje na tržištu nafte i plina.

Slična promjena razmišljanja vidljiva je i izvan Evrope. Južnokorejski ministar za klimu Kim Sung-hwan rekao je za CNBC da rat s Iranom predstavlja "značajnu prekretnicu" za Južnu Koreju u odmicanju od nafte prema alternativnim izvorima energije. Prema njegovim riječima, nuklearna energija i obnovljivi izvori bit će "dva centralna stuba" budućeg snabdijevanja energijom.

Takav razvoj događaja otvara pitanje hoće li i evropske zemlje poput Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke, koje su decenijama uglavnom zatvarale ili gasile reaktore, ponovo razmotriti izgradnju novih nuklearnih kapaciteta.

Dugoročna strategija ili presporo rješenje?

Analitičari vide snažne argumente za veću ulogu nuklearne energije u evropskim energetskim strategijama. Prema podacima Eurostata koje navodi CNBC, nuklearna energija 2025. godine čini 11,8 posto ukupne evropske energetske mješavine (energy mix), dok nafta i plin i dalje čine više od trećine.

"Najlakši način da se osigura energetska sigurnost jeste diversifikovati izvore", rekao je Adnan Shihab-Eldin, viši gostujući istraživač na Oxford Institute for Energy Studies. Dodao je da je "greška Njemačke i mnogih drugih evropskih zemalja bila u tome što su ideologiju stavile na prvo mjesto, vjerujući da je nuklearna energija loša".

No, gradnja nuklearnih elektrana traje godinama, a često i decenijama:

• Hinkley Point C (UK): Započet 2016., završetak se očekuje tek krajem decenije. Trebao bi snabdijevati strujom šest miliona ljudi.

• Flamanville 3 (Francuska): Otvoren 2024. godine, trebalo mu je punih 17 godina da bude priključen na mrežu.

"Do trenutka kada nuklearna elektrana naručena danas zaista počne raditi, energetski pejzaž bi mogao izgledati vrlo drugačije", rekao je Chris Aylett, istraživač u Centru za okoliš i društvo pri Chatham Houseu, naglašavajući da se projekti obnovljivih izvora mogu pokrenuti znatno brže.

Problem cijene, regulacije i Kine

Ključ uspjeha evropskih nuklearnih projekata bit će pronalaženje jeftinijeg načina gradnje. To bi, prema Seipleu, moglo značiti i oslanjanje na povoljniju tehnologiju iz Kine.

"Izvan SAD-a i Evrope, ostatak svijeta je pronašao put prema izgradnji troškovno konkurentnih nuklearnih postrojenja", rekao je Seiple. On smatra da je u Evropi problem više povezan s regulacijom i nedostatkom stručne radne snage.

Međutim, saradnja s Kinom se trenutno čini politički malo vjerovatnom zbog zabrinutosti oko sigurnosti i gubitka strateških industrija.

Javnost se još sjeća Černobila i Fukushime

Dvije najveće nuklearne katastrofe u historiji, Černobil (1986.) i Fukushima (2011.), duboko su obilježile javnu percepciju. Ipak, druga velika energetska kriza u samo četiri godine mogla bi promijeniti stavove.

"Nuklearna energija se smatra domaćim izvorom energije jer njen lanac snabdijevanja nije toliko izložen geopolitičkim previranjima kao nafta i plin", ističe Aylett. Političko ozračje postaje povoljnije jer vlade ponovo razmatraju ranije moratorije.

Obrazovanje kao ključ podrške javnosti

Povratak nuklearne energije neće biti jednostavan. Osim cijene i sigurnosti, vlade će morati ponovo graditi povjerenje građana.

Shihab-Eldin upozorava da priprema novih generacija za složenu raspravu o nuklearnoj energiji "nije za one slabog srca".

"Ne možete samo ulaziti i izlaziti – potrebno je vratiti obrazovanje, jer će upravo ono omogućiti da javnost podrži političare, a političari odgovore javnosti", zaključio je.