Pišu: Reuf Bajrović i Richard Kraemer

Sastanak generalnog sekretara NATO-a Marka Ruttea s predsjednikom Donalom Trumpom prošle sedmice bio je savršeno tempiran. Prije toga, Trump je napadao države članice NATO saveza zbog njihovog odbijanja da preuzmu veću ulogu u ratu SAD-a i Izraela protiv Islamske Republike Iran. S nepokolebljivim Teheranom i još uvijek zatvorenim Hormuškim moreuzom, posjeta generalnog sekretara Ruttea Washingtonu dogodila se usred rastućeg osjećaja o ograničenjima američke vojne moći. 

Ova ograničenja, zajedno s produbljivanjem saradnje između Kine, Rusije i Irana, snažno podsjećaju da Amerika ne može sama. Evropa je počela poduzimati korake u pravom smjeru. Američka nacionalna sigurnost bit će još jača ako Washington može uzvratiti istom mjerom.

Rutte je prenio Trumpu predanost Evrope NATO savezu. Rutte je jedinstven među evropskim liderima po svojoj spremnosti da prizna vitalnu ulogu koju SAD i dalje igra u očuvanju evropske sigurnosti. Čini se da je njegova poruka na Zapadnom krilu uspjela. Zasad je Trump prekinuo svoje kritike NATO-a.

Rutte je naglasio da iako su Francuska (uglavnom) i Španija (u potpunosti) zabranile pristup SAD-u njihovom zračnom prostoru, druge članice NATO-a bile su više podržavajuće, uključujući Njemačku na čije se zračne baze Washington i dalje oslanja. S obzirom na to da većina birača u tim zemljama ne podržava rat s Iranom, elite tih zemalja jasno razumiju stratešku potrebu održavanja odbrambene saradnje sa SAD-om.  

Rutte vodi NATO čije evropske članice konačno ozbiljnije shvaćaju odbrambena pitanja. Godišnji izvještaj NATO-a za 2025. navodi povećanje evropskih (plus kanadskih) odbrambenih izdataka od 20 posto. Po prvi put od summita u Walesu 2014. sve zemlje troše dva posto svog BDP-a na temeljnu odbranu. Poljska, Latvija i Litvanija već troše 3,5 posto koje su evropski saveznici obećali 2025. Osim toga, evropske članice pristale su na 1,5 posto rashoda za odbrambena ulaganja poput zaštitne infrastrukture i kibernetičke sigurnosti. 

Baš u pravo vrijeme. Dok Rusija nastavlja zasipati Ukrajinu dronovima i raketama, Iran pokazuje da zna igrati tvrdo. U prvih nekoliko sedmica rata, Teheran je pokazao svoju sposobnost lansiranja balističkih projektila u Evropu. Ranije tog mjeseca, iranski dron je pogodio britansku zračnu bazu na Kipru. Vrijeme pokazuje da NATO mora računati na više od zlonamjernih planova ruskog predsjednika Vladimira Putina u istočnoj Europi.

Istina je da se i Amerikanci i Evropljani suočavaju s novom stvarnošću: nepobitnom činjenicom da kolektivni Zapad više nema monopol nad ishodima vojnih sukoba. Rat s Iranom otkrio je bezbroj načina na koje se Peking, Moskva i Teheran međusobno podupiru. Osim Putinove izgovorene podrške Iranu, Kremlj je dijelio obavještajne podatke koji su američke resurse stavili na nišan IRGC-a, uključujući napade na zračnu bazu Princ Sultan u Saudijskoj Arabiji. Ukrajinska vojna obavještajna služba nedavno je potvrdila da je Rusija Iranu dala informacije o ciljanju.

Što se tiče Kine, razne robe i komponente dvojne namjene poput navigacijske tehnologije, poluvodiča i natrijevog perklorata (za proizvodnju krutih raketnih goriva) gotovo sigurno se koriste u ovom ratu. Kao da spremnost Pekinga da finansira režim u Teheranu kupovinom 520 miliona barela njihove nafte prošle godine nije bila dovoljno jasan signal. Zauzvrat, Peking je postao kršitelj sankcija, kupujući prošle godine od Irana otprilike 1,4 miliona barela nafte dnevno.

Nadalje, rasprave o osnaživanju NATO-a trebale bi uvažiti činjenicu da snaga Saveza uključuje i njegov položaj u istočnom Sredozemlju, posebno s Turskom. S drugom najvećom stajaćom vojskom NATO-a, Ankara služi kao nezamjenjivo sidro na jugoistočnom krilu. U kontekstu trenutnog sukoba s Iranom, turska kontrola nad pristupom Crnom moru i blizina kavkaskih i bliskoistočnih ratišta naglašavaju njen značaj. Ako bi Savez otuđio Ankaru, odrekao bi se bedema protiv Rusije i njenih protivničkih kohorti. Doista, bez turske vojne moći i geostrateškog prostora, sposobnost NATO-a da projicira moć u regiji vjerojatno bi bila osakaćena.

Ostaje vidjeti hoće li Iran izaći iz operacije "Epski bijes" osnaženiji nego oslabljen. Šta god to bilo, ključni kineski energetski i ruski vojni interesi, zajedno sa zajedničkim antizapadnim ciljevima, držat će Putina i Xija uz IRGC sve dok on traje.

S obzirom na to da se zapadne demokratije suočavaju s ovom koordiniranom prijetnjom, krajnje je vrijeme da prestane transatlantsko upiranje prstom i besmislena ogorčenost. S obzirom na to da se sukob s Iranom još uvijek odvija, svi pokazatelji upućuju na to da će SAD, zajedno s Evropom, spremnije i učinkovitije suprotstaviti prijetnjama globalnoj ekonomiji i sigurnosti. Sekretar Rutte to razumije, kao i mnogi evropski lideri. Uduplajmo ono što je bio najuspješniji vojni savez koji je svijet ikada vidio.

(Priredio: Samir Begović)