Izraelska kampanja koja Tursku pokušava predstaviti kao "novi Iran" i glavnu egzistencijalnu prijetnju naišla je na snažne kritike stručnjaka koji ističu da je ovakav scenarij potpuno nerealan i osuđen na propast. Prema riječima dr. H. A. Hellyera, vodećeg stručnjaka za međunarodne odnose i politiku Bliskog istoka, nedavni pokušaji izraelskih političara, poput Naftalija Bennetta i Benjamina Netanyahua, da ocrne Tursku samo su narativ za domaću upotrebu koji neće imati ozbiljnog odjeka u međunarodnoj zajednici.

Gostujući u emisiji Clash Point, dr. Hellyer, saradnik britanskog Royal United Services Institute (RUSI) i Centra za američki napredak u Washingtonu, objasnio je da je Turska previše bitan igrač da bi bila izolirana. Riječ je o državi koja je duboko integrisana u NATO savez, sa snažnom vojskom i ekonomijom koja je neraskidivo povezana sa Zapadom. Pokušaj da se ona prikaže kao neprijatelj suočava se s decenijama izgrađenih odnosa koji se ne mogu promijeniti preko noći.

Stručnjak naglašava da izraelski planovi o stvaranju saveza koji bi uključivao Grčku i Kipar kako bi se Turska izolovala u istočnom Mediteranu nemaju dugoročnu perspektivu. To je ocijenjeno kao cinična politika, uz napomenu da narodi u Grčkoj i na Kipru istorijski gaje simpatije prema Palestincima, što izraelske dogovore s njihovim vladama čini veoma krhkim u poređenju sa javnim mnijenjem.

Za razliku od prijašnjih situacija kada je izraelski lobi dominirao američkom politikom, vremena se mijenjaju. Turska ima duboke strateške odnose u Washingtonu koji onemogućavaju njenu potpunu izolaciju. Uz to, podrška izraelskoj politici vidno opada, i to ne samo među demokratama u SAD-u, nego i među republikancima, uslijed katastrofalnih posljedica vojnih akcija u Gazi i na Zapadnoj obali.

Evropa, s druge strane, sve više prepoznaje potrebu za sigurnosnom saradnjom s Ankarom, umjesto njenog isključivanja. Realnost ukazuje na to da je Turska nezaobilazan faktor u stabilnosti cijelog kontinenta, posebno u kontekstu novih sigurnosnih izazova.

Ovo "zveckanje oružjem" i pokušaj nametanja novog neprijatelja prepoznato je kao izraelska potreba da održava osjećaj stalne ugroženosti kako bi osigurali stranu pomoć. Međutim, u kontekstu današnjih geopolitičkih odnosa, međunarodna zajednica više nije spremna slijepo pratiti planove koji vode u beskonačne konflikte.