Boris Rajković, vojnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, imao je jedva 19 godina kada je kao dobrovoljac otišao braniti Sarajevo. Nakon teškog ranjavanja na Nišićima 1994. godine pao je u komu – geler u glavi, hematom, zgnječen mozak. Osam dana čekao je na operaciju, ne znajući da je ranjen, pomažući drugima dok mu je krv curila ispod kape. U komi je proveo 32 godine. Njegova majka Ivanka Rajković i sestra Mirjana Stapić po prvi put su javno ispričale sve što su nosile u sebi više od tri decenije, gostujući u emisiji Face to Face.

"Boris je meni bio sve. On je meni bio sunce, moje nebo, more, zvijezde. Niste ga mogli nagovoriti da ne ide u rat. Kaže: ja sam Sarajevac i idem da branim svoju Bosnu", kazala je Mirjana Stapić, Borisova sestra.

Porodica koja nije odustala

Dok su ljekari tvrdili da Boris nikada neće moći jesti na usta niti živjeti bez katetera, njegova porodica odbijala je odustati. Majka Ivanka izvadila mu je kateter bez ljekarskog nadzora. Hranu su mu davali na usta, usprkos svim prognozama. "Doktori su rekli da nikada neće jesti na usta. Mi smo uspjeli. Izvadili smo sondu", kazala je Ivanka Rajković.

Premda nije mogao govoriti, Boris je, prema riječima porodice, sve razumio. Na pitanja je odgovarao mimikom ili stiskom ruke. Kada bi se razgovaralo o Zenici, gdje je operiran, znao se namrštiti. Jedna od najsvjetlijih epizoda tih dugih godina bila je posjeta muzičara Omera Pobrića i Ljubice Berak, koji su mu svirali i pjevali dva sata. "Sav se rastopio, reagovao je na harmoniku i pjesmu", prisjećala se Mirjana.

Sestra je napustila posao kako bi se brinula o bratu. Godinama je primala minimalnu plaću koju joj je isplaćivao Kanton Sarajevo. "Moj život u 32 godine je ljubav. Ja sam se i udala, rodila dvoje djece. Trčala na roditeljski, pa bratu. Drugačije nisam mogla", rekla je Mirjana Stapić.

Borisov otac Milorad, bivši oficir Jugoslavenske narodne armije (JNA), vratio se u Sarajevo nakon četiri godine provedene u Nišu i postao je Borisov svakodnevni podrška. "Stalno je pričao Borisu, vježbao ga, bio uporan i govorio: 'Borise, reci jednu riječ, ja ću do plafona skočiti'", prisjećala se Ivanka. Milorad Rajković preminuo je 2002. godine od srčanog udara.

Vrata koja su ostala zatvorena

Porodica je, u potrazi za pravnom i institucionalnom podrškom, tražila pomoć na svim nivoima. Jedan od susreta koji je posebno ostavio trag bio je sastanak s tadašnjim predsjednikom Federalne vlade Fadilom Novalićem.

"Vodili smo ga u Federalnu vladu na sastanak s Fadilom Novalićem. Tražili smo način da imam staž jer nisam radila, a brinula sam o Borisu. Novalić nas nije jednom ni pogledao. Nije htio pomoći ni Borisu ni meni. Niti nas je pozdravio, niti nas je pogledao. Došle smo kući slomljene, jadne, kao da smo prosjaci", kazala je Mirjana Stapić.

Boris Rajković je na kraju umro nakon 32 godine provedene u komi. Sestra Mirjana poručuje da nikada više rata ne bude i da se smijene oni koji prave podjele. Majka Ivanka zaključuje: "Ne bi nijedna majka svog sina gurnula u rat. Znam majke koje su svoje sinove sakrile. On je rekao da hoće u rat, da želi – niko ga nije mogao zaustaviti."

Cijeli intervju dostupan je na platformi Face televizije.

Izvor: Face.ba