Piše: Igor Tabak (Jutarnji list)

Nedjelja, 10. svibnja, ujedno je 72. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, pri čemu je deseti tjedan operacije prošao (1) u pokušajima otvaranja Hormuškog tjesnaca, (2) u iščekivanju ozbiljnijih pregovora i (3) u nizu većih ili manjih okršaja u tjesnacu i oko njega (koje obje strane uporno i namjerno nisu karakterizirale kao prekid sada već više od mjesec dana načelnog primirja).

Naravno, Donald Trump je vrijeme pred otvaranje međunarodnih tržišta u rano jutro ponedjeljka, 4. svibnja, proveo pripremajući dobre vijesti za nervozne trgovce – no, budući da su njegovo otvaranje Hormuza uskoro obilježili oružani incidenti u tjesnacu, cijena nafte baš i nije pala po planu (cijene WTI nafte ostale su iznad 104 USD po barelu do srijede, 6. svibnja, a cijene Brent nafte isto su vrijeme provele između 114 i 110 USD po barelu).

Napomenimo da se u ponedjeljak, 4. svibnja, bilježio i dolazak u Long Beach, savezna država Kalifornija, zadnjeg tankera koji je naftu u Iraku utovario prije izbijanja rata i zatvaranja Hormuza – čime je sad čitav svijet ušao u fazu izostanka isporuke energenata iz glavnine Perzijskog zaljeva. Ipak, budući da do srijede, 6. svibnja, ipak nije došlo do vojne eskalacije oko Hormuza, Trumpu je ipak uspjelo rušenje terminskih cijena nafte (od 100 na 89 USD za barel WTI nafte, uz brzi povratak na oko 96 USD, odnosno od 108 do 98 USD, s brzim povratom na oko 101 USD za barel Brent nafte) najavama novih ozbiljnih pregovora, do kojih ipak do kraja ovotjednog trgovanja naftom nije došlo, baš kao ni do sklapanja ikakvog mirovnog sporazuma. Ipak, u očekivanju iranskih odgovora na kratki i navodno jako općeniti američki „Memorandum o razumijevanju“ samo 15 minuta prije kraja trgovanja za ovaj tjedan, u medijima su opet osvanule najave mogućih pregovora SAD-a i Irana, negdje tijekom idućeg tjedna, valjda opet u Islamabadu.

Razarač USS Rafael Peralta (DDG-115) klase Arleigh Burke Foto: AFP

Pri svemu tome treba napomenuti da je Hormuz sve ove dane ostao ne samo zatvoren (što jako ide na korist Irana i štetu svih korisnika bliskoistočnih energenata), a od sredine pa do kraja tjedna bilježili su se i dani bez ijednog vidljivog prolaza brodova, sve uz ponovne jake mjere lokalnog ometanja navigacijskih signala te sve učestaliju praksu kompletnog gašenja civilnih identifikacijskih sustava AIS (Automatic Identification System) na brojnim tamošnjim brodovima. 

Naravno, te mjere nisu bitnije omele u radu eskadre od po više desetaka iranskih lakih plovila, koje se sve češće vidjelo u Hormuzu i na prilazima ovom strateški bitnom plovnom putu. Osim napada na pojedine brodove (civilne, ali i američke vojne koji su se približavali Hormuzu), ponovno se počelo nagađati i o iranskom brodskom polaganju dodatnih mina u područje tjesnaca – no sve učestaliji incidenti zapravo su poslužili kao svojevrsni ukras oko navodnog pregovaračkog procesa za koji posebno Sjedinjene Države iz dana u dan tvrde da intenzivno traje, dok Iran o tome zapravo šuti. Ipak, dok se 6. svibnja čulo kako se u neko doba prije toga kroz Hormuz uspio provući LNG-tanker „Mraweh“ i krenuti prema Japanu, u subotu, 9. svibnja, slično se čulo i za katarski LNG-tanker „AL KHARAITIYAT“, koji je kroz Hormuz prošao s upaljenim AIS-sustavom preko iranske plovne rute, i to iz katarske izvozne luke Ras Laffan prema kupcima u Pakistanu.

No, dok su to suštinski pozitivne vijesti, treba spomenuti i jednu ekološki te strateški lošu vijest. Naime, od srijede, 6. svibnja, na prostoru Perzijskog zaljeva moglo se primijetiti veliku naftnu mrlju koja je krenula od jednog od oštećenih ili starih tankera na zapadnoj obali iranskog naftnog terminala na otoku Harg. Ta mrlja je do subote, 9. svibnja, narasla na oko 45 četvornih kilometara, vidljiva je i sa satelita, a u plutanju Zaljevom navodno se podijelila na dva veća dijela. Sve to posebno napominjemo jer bi u dogledno vrijeme mogla doći do niza desalinizacijskih postrojenja u državama na zapadnoj obali Perzijskog zaljeva, što bi u izostanku mjera obuzdavanja i čišćenja ondje lako moglo izazvati velike probleme s tamošnjom proizvodnjom pitke vode.

Brzi kraj „Projekta sloboda“

Prvi preokret stanja nastupio je u nedjelju, 3. svibnja, poslijepodne, kada se od američkog predsjednika Donalda Trumpa moglo čitati o skorom početku „Projekta sloboda“ – nekakvog „humanitarnog“ oslobađanja brojnih plovila međunarodnih brodovlasnika, za što su Sjedinjene Države navodno molile brojne svjetske države.

Naravno, riječ je opet bila o objavi na Trumpovoj društvenoj mreži Truth Social, gdje se on obvezao „voditi njihove brodove sigurno iz tog ograničenog plovnog puta, tako da oni mogu slobodno i vješto nastaviti sa svojim poslom“ – sve to od jutra u ponedjeljak, 4. svibnja, po tamošnjem lokalnom vremenu, uz prijetnju grubom silom onima koji bi se tome mogli protiviti. Kako izgleda, nakon što je do 2. svibnja formalno objavljen kraj operacije „Epic Fury“ (iako je nastavljena blokada Irana kao klasično pomorsko ratno djelovanje) – sada je ideja bila da jednu „terminiranu“ ratnu operaciju zamijeni nešto novo, navodno humanitarno i u biti gotovo jednako agresivno (svojevrsno otvaranje prometa kroz Hormuz, mimo volje Irana i uz konstantna borbena djelovanja u tjesnacu).

Odmah idućeg dana Sjedinjene Države su kroz Hormuz prošle s dva razarača (USS Mason (DDG-87) i USS Truxtun (DDG-103), uz pratnju više helikoptera tipa AH-64 Apache i SH-60 Seahawk), odbile brojne iranske napade i odande ispratile dva američka trgovačka broda („ALLIANCE FAIRFAX“ i CS „Anthem“), navodno kroz uski koridor u iranskim minskim poljima koji su prethodnih dana manje vidljivim robotiziranim sredstvima prokrčili američki specijalizirani ratni brodovi.

Zauzvrat, s iranske je strane došlo do oštrog odgovora širih razmjera – prvo je u samom Hormuzu proglašena nova „sigurnosna zona“ koja sa zapadne strane počinje na obali Ujedinjenih Emirata i ide od početka otoka Qeshm, dok s istočne/vanjske strane počinje na iranskoj obali kod rta Kuh Moborak i ide preko Omanskog zaljeva sve do južno od emiratske luke Fujairah (koja tu kao da upada u iransku zonu, zajedno s izlaznom točkom njihova naftovoda koji zaobilazi Hormuz). Ta je mjera odmah izazvala i gomilanje civilnih brodova izvan granica te zone, ujedno pokazavši kako nema interesa za slušanje američkih poziva za samostalne izlaske iz Hormuza kroz omanske teritorijalne vode na južnoj strani tjesnaca.

Ujedno, tijekom ponedjeljka, 4. svibnja, Ujedinjeni Arapski Emirati objavili su i sklapanje sigurnosnog saveza s Izraelom (koji je u tu zemlju navodno poslao i vojnike te protuzračne sustave Iron Dome, što je dodatno svratilo pozornost regije na UAE, baš kao i sličan potez koji su UAE s Egiptom objavili 7. svibnja). Zato u večernjim satima nisu začudili ni novi iranski zračni napadi na Ujedinjene Arapske Emirate, prvi od američkog proglašenja primirja 7. travnja – kada je ispaljeno 12 balističkih raketa, 3 krstareće rakete i 4 drona. Od toga su sve rakete bile uspješno presretnute, ali dronovi su ipak uspjeli pogoditi skladišta nafte u velikoj luci Fujairah na obalama Omanskoga zaljeva (gdje je požar trajao preko 48 sati).

Saudijski prijestolonasljednik Mohammad Bin Salman Al Saud Foto: Getty Images/Profimedia

Među ostalim, navečer 4. svibnja pred obalama Ujedinjenih Emirata nastradao je i brod HMM „Namu“ pod panamskom zastavom, ali u južnokorejskom vlasništvu, što je Trump posebno iskoristio da Južnu Koreju pozove na pridruživanje SAD-u u „otvaranju“ Hormuškog tjesnaca. Slični iranski napadi na UAE (barem 2 krstareće rakete) nastavili su se i tijekom utorka, 5. svibnja, ali s ponešto manjim intenzitetom i uspjehom – jednako kao i odgovori Emirata po obalnim ciljevima u Iranu.

Uz sve to ostala je stajati činjenica da se, usprkos dizanju u zrak brojnih američkih vojnih aviona iz SAD-a, ipak sve ove napade nije karakteriziralo ozbiljnim kršenjima primirja (o čemu se nisu htjeli izjasniti ni američki ministar obrane Pete Hegseth niti načelnik Združenog stožera Charles Q. Brown Jr. na jutarnjoj konferenciji za medije 5. svibnja).

To je izazvalo ogorčenje u krugu američkih saveznika na zapadnim obalama Perzijskog zaljeva, koje se ionako tek naknadno obavijestilo o američkom započinjanju čitave operacije/projekta. No, budući da su oni ipak očekivali da napade na njih SAD doživljava ozbiljno (te da pomogne u obrani), ovakvo američko suzdržavanje od povratka u „ratne vode“ dovelo je do brzih lokalnih reakcija – Saudijska Arabija i Kuvajt povukli su svoje dozvole za američko korištenje svojih zračnih prostora u ratne svrhe. Iako se tu radilo o sporu koji je uskoro bio diplomatski zaglađen, oko 6 sati takvog iskakanja iz režima suradnje bilo je dovoljno da SAD već oko 19 sati u utorak, 5. svibnja, budu primorane obustaviti svoj „Projekt sloboda“ (nakon samo 36 sati njegove primjene).

Iako se uskoro saznalo za prave razloge obustave, Trump je taj preokret opet izveo objavom na mreži Truth Social, tvrdeći da se radi „na zahtjev Pakistana i drugih država“, zbog nevjerojatnog uspjeha u vojnoj kampanji i u svrhu poticanja „kompletnog i konačnog sporazuma s predstavnicima Irana“, uz istodobno zadržavanje američke blokade Irana (što je ionako nelogično, budući da se tu radi o klasičnom sredstvu mornaričkog ratovanja kojem teško da ima mjesta tijekom primirja). Iako se tom prilikom nije specificiralo na koliko dugo Trump zapravo suspendira svoj „Projekt sloboda“ (navodeći kako će „biti pauziran na kratko vrijeme“) – već do kraja tjedna počelo se spominjati nešto pod nazivom „Projekt sloboda plus“, opet nejasnog sadržaja ili trajanja.

Pregovora ima i nema

Što se spomenutih pregovora SAD-a i Irana tiče, stanje je tu bilo i ostalo prilično nejasno. Naime, na američke zahtjeve s kraja travnja Iran je navodno odgovorio 3. svibnja, gdje su se spominjale tri osnovne faze postupka: pretvaranje primirja u pravi prestanak neprijateljstava (uz rješavanje blokada), zatim rješavanje nuklearnih pitanja, i onda širenje suglasja na širu regiju.

U tom smislu u medije je dospjelo i ponešto navodnih detalja iranske ponude – od ponovnog otvaranja Hormuza uz postupno zajedničko razminiranje, također postupno ukidanje i američke blokade tjesnaca te iranske obale, uz promišljanje nekih oblika kompenzacije Irana za velike ratne štete (koje se postupno i iz Teherana procjenjivalo tako velikima da će trebati barem nekoliko godina za bazičnu obnovu), zatim pristajanje na 15-godišnje zamrzavanje obogaćivanja uranija (nakon čega bi to išlo samo do civilno dovoljnih 3,5 posto) i, konačno, uspostavu međunarodnog tijela koje bi nadgledalo mir između SAD-a, Izraela, Irana i Hezbollaha.

Do srijede, 6. svibnja, ova se priča premetnula u formiranje svojevrsnog Memoranduma o razumijevanju koji bi na jednoj strani teksta trebao sadržavati (1) odluku o deblokiranju Hormuza i okončanju američke blokade Irana, (2) pregovore o iranskom zamrzavanju obogaćivanja uranija (gdje SAD navodno traže zastoj od 20 godina, a Iran odgovara protuprijedlogom od 5 godina i još 5 mogućeg produženja), (3) odmrzavanje sankcijama zamrznute iranske imovine, (4) pregovore o iznošenju visoko obogaćenog uranija iz zemlje (navodno Iran pristaje na predaju u ruke Međunarodne agencije za atomsku energiju, dok bi SAD htjele da se to preda njima), a (5) ista ta međunarodna agencija (IAEA) preuzela bi i kontrolu iranskog nuklearnog programa i infrastrukture, (6) dok bi se Iran obvezao općenito ne koristiti podzemne nuklearne komplekse.

Nasuprot tome, u praksi su pregovori završili dodatno zakomplicirani kada je u srijedu, 6. svibnja, objavljeno iransko osnivanje „Uprave za tjesnac Perzijskog zaljeva“ – od koje se očekivalo da (1) ubire putarinu u iranskim rijalima, (2) posluje s bankovnim garancijama samo iz iranskih banaka, (3) osigurava da zemlje koje su doprinijele štetama tijekom rata plate reparacije prije dobivanja dozvola za prolaz, da se prolaz kompletno brani onima koji su sankcionirali Iran ili u inozemstvu blokirali njegovu imovinu, (4) osigura da svi dokumenti moraju spominjati „Perzijski zaljev“, (5) provodi zapljene plovila i ubire kazne od 20 posto tereta za sva plovila koja bi kršila propise, (6) osigurava da sva plovila poštuju dodijeljene koridore i pridržavaju se uputa iranskih vojnih vlasti, (7) osigurava da budu zabranjena sva plovila pod izraelskom zastavom ili koja imaju veze s izraelskim lukama.

U očekivanju iranskog popuštanja i prihvaćanja već spomenutog američkog Memoranduma o razumijevanju, Trump je 6. svibnja na svojoj društvenoj mreži Truth Social objavio: „Pretpostavivši da će Iran pristati dati što je već bilo dogovoreno, što je, možda, velika pretpostavka, već legendarni Epski bijes (Epic Fury) bit će okončan, a vrlo učinkovita blokada osigurat će da Hormuški tjesnac bude OTVOREN ZA SVE, uključujući Iran. A ako se ne slože, započinje bombardiranje, i ono će biti, nažalost, bitno više razine i intenziteta nego što je bilo ranije“. Time se nastavila Trumpova igra toplo-hladno – čas tvrdeći da su SAD pobijedile i sporazum samo što nije nametnut Iranu, da bi se onda ustanovilo kako od toga još nema ništa i krenulo s idućom serijom grubih prijetnji.

Zato i ne čudi kako se u četvrtak, 7. svibnja, iz iranskih izvora moglo čuti da su u medijima objavljivane varijante sporazuma „više popisi američkih želja nego realnost“, gdje Iran navodno odbacuje čitav niz takvih točaka kao „neprihvatljive“. U tom je svjetlu trebalo gledati i izjave predsjednika iranskog parlamenta Mohammada Baghera Ghalibafa od 6. svibnja – kako „neprijatelji nastoje Iran prisiliti na PREDAJU kroz ekonomski pritisak i pomorsku blokadu“, čemu se ta država i društvo navodno planiraju oduprijeti.

Da im neće nedostajati posla moglo se naslutiti i iz izjave Trumpa medijima u petak, 8. svibnja, kada je ustvrdio: „Oni su se poigravali s nama danas, i mi smo ih otpuhali… Poigravali su se. Ja to zovem poigravanje. Javit ću vam ako neće više biti primirja. Ako nema primirja, to nećete trebati posebno saznavati… samo ćete vidjeti veliko žarenje koje će dolaziti iz Irana. I bolje da brzo potpišu sporazum… Razgovori idu vrlo dobro, ali morate razumjeti – ako se to ne potpiše, trpjet će mnogo boli“.

O svemu tome je u Pekingu s kineskim ministrom vanjskih poslova Wang Yijem u srijedu, 6. svibnja, razgovarao i iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi, kojem je to svojevrsna priprema terena pred dolazak i samog Trumpa u Kinu te njegov susret s Xi Jinpingom – koji je prvotno bio zakazan od 31. ožujka do 2. travnja, da bi onda radi rata u Iranu put bio odgođen na 14. i 15. svibnja.

U svjetlu tog bitnog susreta, do kojeg je Trumpu navodno jako stalo, ne bi čudilo da se Sjedinjene Države ipak potrude i ponešto ojačati svoju poziciju u Iranu, ujedno objašnjavajući domaćinima detalje ekonomskih sankcija prema trima kineskim poduzećima specijaliziranima za komercijalnu prodaju satelitskih resursa (MizarVision, The Earth Eye i Chang Guang Satellite Technology), koja je radi suradnje s Iranom u petak, 8. svibnja, sankcionirao američki ministar financija Scott Bessent.

Što se visoke međunarodne politike tiče, treba napomenuti i da su Sjedinjene Države te Bahrein (uz podršku Saudijske Arabije, Katara, UAE i Kuvajta) u utorak, 5. svibnja, ipak pokrenuli i postupak donošenja namjenske rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda o slobodnoj plovidbi Hormuškim tjesnacem. Taj dokument osuđuje iranske napade na komercijalna plovila, kao i ograničavanje zakonitog prolaza kroz Hormuz (bilo polaganjem mina ili naplatom nekakve putarine).

Takve se aktivnosti definiraju ugrozama za međunarodni mir i sigurnost (suprotno čl. 7. Povelje Ujedinjenih naroda), što otvara i put za usvajanje suprotnih međunarodnih mjera. Iran se poziva da objavi karte miniranja te pomogne akcije razminiranja, uz rad i na uspostavi humanitarnog koridora koji bi osigurao protok roba, hrane i umjetnih gnojiva. Ujedno se članice UN-a poziva da ne pomažu Iranu u zatvaranju tjesnaca i potvrđuje pravo na tamošnju samoobranu u skladu s međunarodnim pravom, uključujući i UN-ovu Konvenciju o pravu mora. Ova se inicijativa Iranu toliko temeljito ne sviđa da su tijekom subote, 9. svibnja, našli za shodno „mikroskopsku državu“ Bahrein upozoriti o ozbiljnim posljedicama podržavanja ovakve „američke rezolucije“ riječima – „Ne zatvarajte si vrata Hormuškog tjesnaca zauvijek!“

Ipak, na svemu tome vjerojatno neće biti tajanstvenih profitera, kakve se na američkim tržištima vrijednosnica opet moglo vidjeti vezano uz općenite političke poteze po pitanju Irana u srijedu, 6. svibnja. Naime, samo oko sat prije nego što su mediji objavili tvrdnje Trumpa da bi sporazum mogao biti na vidiku, netko je navodno opet uložio 920 milijuna USD na pad krizom tjeranih cijena nafte (oko 12 posto) i time brzo zaradio oko 125 milijuna USD – da bi se onda trendovi preokrenuli nakon iranske objave oko osnivanja već spomenute „Uprave za tjesnac Perzijskog zaljeva“ – što je cijene nafte opet potjeralo na rast od oko 8 posto, ali ovoga puta bez ikakvih vezanih investicija podnesenih u zadnji trenutak.

Borbena djelovanja u Hormuzu

Dok se u utorak, 5. svibnja, na momente bilježilo i po 85 iranskih lakih brodica u području Hormuza, ondje je bio napadnut i francuski teretni brod „CMA CGM SAN ANTONIO“, koji je pokušao s ugašenim identifikacijskim sustavom samostalno probiti iransku blokadu, koristeći za prolaz rutu uz omansku obalu, koju je za takve svrhe preporučio Trump.

U svjetlu svega toga ne čudi da su tog dana Ujedinjeni Arapski Emirati i samostalno krenuli u napade borbenim avionima i dronovima po obalnom području jugozapadnog Irana (Bandar Abbas, otok Qeshm), ne bi li se osvetili za iransko raketiranje UAE od prethodnoga dana. Uz to su i Sjedinjene Države u zraku držale više desetaka aviona-tankera, uz vjerojatno i jake snage borbenih aviona – što je bitno pojačalo i nagađanja o široj obnovi ratnih djelovanja nad Iranom. Dok do tako nečega ipak nije došlo, SAD su u srijedu, 6. svibnja, ipak onemogućile proboj blokade tankera pod iranskom zastavom „Hasna“ – kojem je borbeni avion F/A-18E/F s nosača USS Abraham Lincoln topom onesposobio kormilo.

Ovo je bila novost – provođenje američke pomorske blokade borbenim avionima – koju se do kraja tjedna onda vidjelo u više odvojenih navrata, iako su pažljiviji promatrači uspjeli uočiti raspored više plovila Ratne mornarice SAD-a uzduž linije američke blokade u Omanskom zaljevu. Za to vrijeme, američki nosač zrakoplova USS Gerald Ford (CVN-78) početkom svibnja preselio se iz Crvenog mora opet u Mediteran – da bi onda 6. svibnja prošao i Gibraltar na putu prema svojoj matičnoj luci Norfolk (u kojoj nije bio već više od 320 dana i lako bi mogao potući rekord trajanja borbenog rasporeda od 332 dana, koji je 1972./1973. postavio nosač USS Midway (CV-41) tijekom Vijetnamskog rata).

Nasuprot tome, te iste srijede, 6. svibnja, moglo se vidjeti kako kroz Suez prolazi i francuski nuklearni nosač zrakoplova Charles de Gaulle (R91) praćen francuskom, talijanskom i nizozemskom pratnjom – dok bi im se u potencijalnoj operaciji oko Hormuza mogao pridružiti i britanski razarač HMS Dragon, prema odluci Vlade Ujedinjenog Kraljevstva od subote, 9. svibnja. Svi bi ti europski brodovi mogli doći do izražaja samo u slučaju postizanja mirovnog sporazuma SAD-a, Izraela i Irana, kada bi mogli štititi međunarodni promet Hormuzom te pomoći u tamošnjem razminiranju. Zato sasvim drukčija očekivanja treba imati od specijaliziranog američkog broda „MV Ocean Trader“, koji je uz opskrbni brod USNS Pililaau (T-AKR 304) i pratnju bio uočen kod otočja Diego Garcia u Indijskom oceanu. Naime, riječ je tu o plovećoj bazi za američke specijalce, koja je početkom siječnja bila pred Venezuelom, da bi se sada, izgleda, približavala Iranu i Hormuzu.

Općenito, sukobljavanja su bila nastavljena i u četvrtak, 7. svibnja, kada se bilježio prolazak kroz Hormuz američkih razarača USS Truxtun i USS Mason, dok im je USS Rafael Peralta (DDG-115) pružao podršku s istoka – da bi onda nakon žestokih iranskih djelovanja bili izvedeni i jači zračni protunapadi po izvorištima iranskih napada (luka Bahman na otoku Qeshm, Bandar Khamir i nedaleki Bandar Abbas, Minab i njemu nedaleka mornarička baza Bandar Kargan te Sirik na Hormuzu i ciljevi po regiji Jask).

Slična „ljubavna čarkanja“ („love tap“, po riječima samog Trumpa) nastavila su se i u petak, 8. svibnja – kada su u javnost stigle vijesti o onesposobljavanju u Omanskom zaljevu praznih iranskih tankera „Sea Star III“ i „Sevda“ (raketama iz borbenih aviona F/A-18 Super Hornet spriječen je njihov povratak u Iran i korištenje kao plovećih skladišta za naftu u vrijeme blokade). Zauzvrat, u Hormuzu se moglo pratiti djelovanja i do 150 iranskih brzih naoružanih brodica, čulo se o uspješnim iranskim napadima dronovima i krstarećim raketama na veliki aerodrom grada Dubaija u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, te o ponešto dvojbenom iranskom zauzimanju tankera „Ocean Koi“ u Omanskom zaljevu (koji je, prema SAD-u, barem od 2020. godine djelovao u okviru upravo iranske „flote u sjeni“).

U subotu, 9. svibnja, nastavljena su iranska djelovanja barem 130 brzih brodica u Hormuzu, a uz moguća dodatna miniranja postavilo se i pitanje iranske kontrole nad podmorskim kabelima koji prolaze Hormuzom, iako namjerno postavljenima kroz omanske vode.

Mrežna stranica za praćenje kretanja brodova u Hormuškom tjesnacu Foto: AFP

Njih barem 10 bitnih globalno nosi 15 do 20 posto financijskog i internetskog prometa između Europe, Zaljeva i Azije, same zemlje Zaljeva time prebacuju oko 90 posto svog bankovnog i internetskog prometa, dok sam Iran tu sudjeluje s oko 40 posto svog prometa (ostalo im je kopnom).

Prema iranskim medijima, namjera je tu ista kao i za brodove – uvođenje dozvola, naplata korištenja i primjena isključivo iranskog prava, valute i bankarskog sustava. Nasuprot tome, u subotu, 9. svibnja, čulo se i o američkim napadima na barem tri tankera oko nedaleke iranske luke Jask, s većim požarima te izlijevanjima nafte po Omanskom zaljevu, da bi nedjelja, 10. svibnja, počela vijestima o oštećenju teretnog broda nedaleko Dohe u Kataru.

Dok se do kraja tjedna bilježilo i više rušenja američkih bespilotnih letjelica srednje kategorije MQ-9A Reaper (njih barem 25 do sada, tijekom čitave intervencije), pojedini američki mediji objavili su i širu analizu raznih šteta koje su tijekom aktivne faze intervencije pretrpjeli brojni američki vojni kompleksi u okolici Irana, koje je ta država iznenađujuće precizno gađala (navodno temeljem ruskih i kineskih podataka).

Tom je analizom bilo obuhvaćeno preko 228 kompleksa širom regije, uz štete koje se komentiralo kao izuzetno precizne i s malo vidljivih promašaja, te preko 10 milijardi USD vrijednosti. Slično se čulo i u četvrtak, 7. svibnja, kada je Iran ponovno kamikaza-dronovima u okolici Erbila u Iraku napadao baze izbjeglih Kurda iz stranke PDKI (Demokratske partije iranskog Kurdistana) na koje su početkom intervencije posebno računali iz SAD-a i Izraela – pa zato ne čudi ni da su borbeni avioni SAD-a navodno sudjelovali i u ne baš sveobuhvatnoj zračnoj obrani ovih ciljeva.

Zato se određeno zadovoljstvo američkim saveznicima moglo 7. svibnja čuti iz UAE-a, Bahreina i Kuvajta, kojima je interventno odobrena kupnja 17 milijardi USD vrijednih raketa sustava MIM-104 Patriot, slično kako je to prije tjedan dana već bilo odobreno i za Katar (u vrijednosti 4 milijarde USD).