Piše: Igor Tabak (Jutarnji.hr)

Ponedjeljak, 23. ožujka, ujedno je 24. dan aktualne intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Početkom četvrtog tjedna vojnih operacija i dalje ostaje činjenica da SAD i Izrael imaju prevlast u zraku (Air Superiority), ali ne i kompletnu dominaciju (Air Dominance) nad iranskim zračnim prostorom, dok Iranci uspijevaju održati kakvu-takvu razinu dnevnih zračnih udara raznim raketama i bespilotnim letjelicama, a nadalje drže i Hormuški tjesnac pod kontrolom. Konkretno, protuzračna obrana Irana je 19. ožujka, izgleda, uspjela oštetiti američki borbeni avion F-35 (sletio oštećen, a pilot „stabilno“ nakon rana od šrapnela) raketnim sustavom s toplinskim navođenjem, dok se čulo i o rušenju niza besposadnih letjelica MQ-9 Reaper (američki) i Hermes 900 (izraelski). Uz to, napomenimo da se zadnjih dana nastavlja dnevni ritam lansiranja preko 20 raketa i 60 kamikaza-dronova, koji redovito uspijevaju uzrokovati ozbiljne štete, ponekad i na područjima koja brane moderni te napredni proturaketni i protuzračni sustavi.

Jednako tako, nastavlja se i djelomična iranska blokada Hormuškog tjesnaca – gdje se proteklih tjedan dana profilirala politika Teherana da po dogovoru propušta brodove iz Kine, Indije, Pakistana i Turske – uz naznake da bismo mogli svjedočiti uspostavi sustava u kojem plovila koja nisu povezana sa SAD-om i Izraelom Iranu plaćaju prolaz kroz tjesnac oko 2 milijuna USD, uz korištenje plovnih putova pod punim nadzorom vlasti u Teheranu. Zato je posebno zanimljivo vidjeti i postupno približavanje prostoru Zaljeva više skupina američkih desantnih nosača s ekspedicijskim skupinama marinaca (USS Tripoli, a navodno i USS Boxer, te drugi) – dok Iran, za slučaj nekakvih kopnenih operacija SAD-a i Izraela, prijeti miniranjem širom Perzijskog zaljeva te uključivanjem u sukob i hutista iz Jemena, koji bi lako mogli zatvoriti za međunarodni promet tjesnac Bab al-Mandeb (kojim sada ne prolazi samo promet prema Suezu, nego i niz velikih tankera koji prema globalnim tržištima voze naftu iz zapadnog opskrbnog pravca Saudijske Arabije – Yanbu). Još je zanimljivije pratiti i zamjenu drugog po redu velikog američkog nosača zrakoplova u zoni operacije „Epic Fury“, budući da se USS Gerald R. Ford (CVN-78) izgleda povlači natrag u Mediteran te, valjda, prema Kreti na opsežnije popravke. Sve će to itekako dodati na troškovima vojne operacije za čiji se američki dio čulo kako je u najstrože ograničenom računovodstvu koštao 11,3 milijarde USD u prvih 6 dana, i onda do ukupno 16,5 milijardi do 12. dana djelovanja, uz navodni dnevni trošak od oko 500 milijuna USD.

Rat eskalira pa eskalira

Nažalost, kao što je Donald Trump 16. ožujka tvrdio da baš nitko od „najvećih eksperata“ nije očekivao (ili izvijestio predsjednika SAD-a) o tome da bi Iran, u odgovoru na egzistencijalni napad iz inozemstva, mogao odgovoriti po ciljevima u sebi susjednim arapskim državama (sve po redu ne samo saveznicima napadača, već i domaćinima njihovih vojnih baza) – tako se u srijedu, 18. ožujka navečer, moglo od Trumpa čuti i kako Sjedinjene Države nisu unaprijed znali da je Izrael tog dana planirao napasti plinsko polje „Južni Pars“ – što je onda dovelo do još jednog koraka eskalacije rata, do iranskog odgovora i šteta na monumentalnom katarskom plinskom kompleksu Ras Laffan. Naravno, baš kao što su praktično svi očekivali zatvaranje Hormuza i žestoke napade Irana na sve američke komplekse u regiji – tako se iz raznih izraelskih izvora uskoro čulo da je napad na polje „Južni Pars“ bio koordiniran i usklađen, iako je onda i sam Benyamin Netanyahu dan kasnije našao za potrebno potvrditi sadržaj spomenute Trumpove objave na društvenoj mreži Truth Social uz izjavu da je napad bio poduzet samostalno (i da se to više neće raditi, jer tako sad Trump želi).

Izraelski napad na Libanon Foto: AFP

Nažalost, ako se možda i dobio dojam da se Izrael pridržava granica za daljnje eskaliranje – stvari su ipak išle dalje svojim tijekom. S jedne strane, Iran je u petak, 20. ožujka, raketama pokušao pogoditi britanski otok Diego Garcia u Indijskom oceanu. Riječ je o velikoj otočnoj vojnoj bazi (koju, nakon početne zabrane, sada ipak aktivno koriste Sjedinjene Države za svoje bombarderske napade na Iran), udaljenoj oko 3.800 km od ratnog poprišta. Tu treba napomenuti kako se zadnjih godina često spominjalo od pokojnog Vrhovnog vođe Ali Hameneija politički ustanovljeni maksimalni domet iranskih balističkih raketa od 2.000 km, pa bi sada ovaj napad indicirao bitno duži praktični raketni dohvat režima u Teheranu. Dok bi se ovo (uz određene modifikacije) moglo dostići nekom od iranskih raketa za lansiranje satelita u orbitu – na kraju je bitno vjerojatnije da se za napade ipak koristila tek prilagođena verzija balističke rakete „Khorramshahr-4“, kojoj je domet povećan bilo prilagodbom putanje, bilo smanjenjem mase bojne glave. Navodno se jedna takva raketa sama raspala u letu, dok su drugu srušili Amerikanci svojom proturaketnom obranom s ratnih brodova u regiji baze Diego Garcia. Ipak, ova je situacija otvorila prostor za tvrdnje Izraela i SAD-a kako Iran sada najednom raketama može dohvatiti i glavninu Europe (iako ta činjenica zapravo i nije suštinski nova) – pa bi se Europa sada stvarno trebala uključiti u rat koji su Trump i Netanyahu prije gotovo mjesec dana započeli posve svojevoljno, bez konzultacija sa saveznicima te suprotno odredbama međunarodnog prava. 

Zatim, ako se i zanemari izraelski napad na prostor nuklearne elektrane Bushehr na obalama Perzijskog zaljeva u utorak, 17. ožujka (projektil pao oko 350 metara od reaktora), teže je zanemariti američki napad na iranski nuklearni kompleks Natanz izveden rano ujutro u subotu, 21. ožujka, navodno korištenjem teških bombi za probijanje utvrđenih objekata ispuštenih iz američkih strateških bombardera. Na njega su brzo reagirali sami Iranci, odgovorivši ne samo prigovorima već i raketnim napadom na Izrael. Iako se u prvo vrijeme spominjalo udare na izraelski „Nuklearni istraživački centar Shimon Peres Negev“ – kasnije su vijesti pokazale rezultate raketnih udara na mjesto Arad oko 28 km sjeverno te gradić Dimona smješten oko 13 km zapadno od spomenutog nuklearnog centra. U oba se slučaja čulo za udare pojedinačnih balističkih raketa s unitarnom bojnom glavom, vjerojatno iz obitelji projektila tipa Ghadr/Qadr, koje su uspješno prošle izraelsku protuzračnu obranu te napravile štetu u stambenim područjima. Obje su rakete navodno udarile oko 10 minuta nakon objave opasnosti, a bilježilo se i 116 ranjenih u Aradu te još 64 ranjenih u Dimoni. Iste noći bilježilo se i pogotke u izraelsku rafineriju Bazan istočno od Haife, a onda dan kasnije navodno i ponovljene raketne udare prema Dimoni. Dok tek ostaje za ustanoviti je li uspješni prelet ovih iranskih raketa zapravo simptom nekih dubljih problema izraelske proturaketne obrane (posebno po pitanju sustava THAAD) – čitava je ova situacija, izgleda, i američkog predsjednika Donalda Trumpa potaknula na daljnje eskaliranje ratne situacije u Iranu. Iako Iran nije ponovio svoj osvetnički napad na katarski plinski kompleks Ras Laffan – za što je Trump 18. ožujka najavljivao osvetu ako se ponovi – izgleda da se u svjetlu navedenih borbenih događanja brzo primiče kraj koalicijskom suzdržavanju od napada na energetsku infrastrukturu Irana.

Energetska infrastruktura na meti

Novi ciklus eskalacija započeo je u rane jutarnje sate 22. ožujka, odnosno u subotu, 21. ožujka, oko 7 navečer po američkom istočnom vremenu, kada je Trump opet sve okrenuo objavom na svojoj društvenoj mreži Truth Social. U toj objavi on je napisao: „Ako Iran ne OTVORI POTPUNO, BEZ PRIJETNJI, Hormuški tjesnac, unutar točno 48 SATI od ove vremenske točke, Sjedinjene Američke Države će pogoditi i zbrisati njihove različite ELEKTRANE, POČEVŠI S ONOM NAJVEĆOM! Mnogo hvala na pažnji po ovom pitanju. Predsjednik DONALD J. TRUMP“. Dakle, postavljeni rok trebao bi isteći u ponedjeljak, 23. ožujka, oko 19:45 sati po američkom istočnom vremenu (oko 0:45 ujutro u utorak, 24. ožujka, po hrvatskom vremenu). Iako mnogima na spomen bitnih energetskih objekata od strateškog značaja prvo na pamet pada jedina iranska nuklearna elektrana u Bushehru, ona proizvodi tek oko 915 MW i daleko je od najvećeg objekta na listama. Iako Iran ima i brojne hidroelektrane (koje, radi niskih razina vode u akumulacijama, umjesto nominalnih oko 13,4 jedva proizvode 5 posto struje) – pod ugrožene velike objekte prvenstveno se smatraju iranske termoelektrane, koje generiraju oko 95 posto struje u državi. Njih se broji oko 130, od čega 20 ima snagu preko 1.000 MW, a samo 3 prelaze i 2.000 MW. Kao najveća smatra se elektrana Damavand (šest blokova po 478 MW svaki, ukupno 2.868 MW) puštena u pogon 2012. godine i smještena u mjestu Pakdašt, oko 50 km jugoistočno od Teherana – pa bi to, valjda, bila i prva meta prema navodu Donalda Trumpa. Ukratko, SAD i Izrael bi time koristili ratne metode kakve u Ukrajini već godinama primjenjuje Ruska Federacija – što je posebno zanimljivo ako se u obzir uzmu i ratnom pravu suprotstavljene dosadašnje izjave američkog ministra obrane Petea Hegsetha – da se SAD u ovom ratu više neće držati „glupih pravila postupanja“ za vojsku (2. ožujka), niti će snage SAD-a više primati predaju protivnika ili im ukazivati milost (izjava od 13. ožujka).

Izraelski vojnici Foto: AFP

Naravno, na iranski odgovor nije trebalo dugo čekati – odmah ujutro u nedjelju, 22. ožujka, o tome se oglasio predsjednik iranskog parlamenta Mohammad-Bagher Ghalibaf s objavom da će takvi napadi SAD-a i Izraela učiniti legitimnim metama brojne kritične komplekse te energetsku i naftnu infrastrukturu širom regije, uz najave njihova „nepovratnog uništenja“. Samo koji sat kasnije, iz iranske Revolucionarne garde bili su objavljeni navodi o ukupno 12 takvih konkretnih novih ciljeva potencijalne osvete: u Saudijskoj Arabiji desalinizacijsko postrojenje Ras Al-Khair (najveće na svijetu) i elektrana te desalinizacijski pogon Al-Shuaiba, u Kataru elektrane Al-Kharsaah i Umm al-Houl te Ras Laffan C (elektrana i desalinizacijski pogon), u Ujedinjenim Arapskim Emiratima veliki desalinizacijski pogon Taweelah i prva arapska nuklearna elektrana Barakah (četiri reaktora ukupne snage 5.600 MW), u Bahreinu elektrana i desalinizacijski pogon Al Dur (60 posto opskrbe vodom), u Kuvajtu elektrana i desalinizacijski pogon „Sjeverni Zour“ (izvor 90 posto slatke vode) i desalinizacijski kompleks Al-Zour te u Jordanu elektrane Aqaba i Samra (zajedno preko pola proizvodnje struje u zemlji). Ukupno gledano, što se tiče zemalja Perzijskog zaljeva, Kuvajt ovisi o desalinizaciji za 90 posto vode za piće, Oman 86 posto, Izrael 75 posto, Saudijska Arabija oko 70 posto, Bahrein oko 60 posto, Katar tako dobiva 50 posto, Ujedinjeni Arapski Emirati oko 42 posto vode za piće, a sam Iran tek 2 posto (ponešto su drugačiji omjeri ako se gleda dobivanje tehničke slatke vode). Ipak, 90 posto ove proizvodnje koncentrirano je u pedesetak velikih obalnih postrojenja, bez ikakvih obrambenih ojačanja i uvelike u dometu raznih oružja iz Irana.

U svjetlu tako teških posljedica daljnjeg zaoštravanja ove ukupne vojne intervencije, novost je opet došla nenadano, danas oko 12:23 po hrvatskom vremenu, odnosno malo prije 7:30 ujutro po američkom istočnom vremenu. Kako je već uobičajeno, Donald Trump je promjenu državne politike javnosti objavio na svojoj društvenoj mreži Truth Social, u nekoliko rečenica pisanih sve velikim slovima. U toj objavi, koja je došla oko 12 sati prije isteka njegova roka od 48 sati, Trump je izvijestio o pregovorima koje su SAD vodile s Iranom tijekom zadnja dva dana „o kompletnom i totalnom rješavanju naših neprijateljstava na Bliskom istoku“. Temeljem dosadašnjeg tijeka razgovora, Trump je ujedno Ministarstvu obrane SAD-a naložio odgodu „svakakvih te svih vojnih udara na iranske elektrane i energetsku infrastrukturu, u trajanju od pet dana“, ne bi li se time stvorio prostor za daljnje pregovaranje. Naravno, kao i u slučaju svih demonstrativnih poteza koje Trump već gotovo mjesec dana izvodi u vrijeme početaka trgovanja u novim tjednima – tržišta su i na ove novosti reagirala brzo i oštro. Vrijednost nafte tipa Brent pala je oko 15 posto, od oko 113 na oko 96 USD po barelu (sa skorim ustaljenjem na oko 103 USD), dok su se cijene plina također smanjile – od 3,0864 na 2,9654 USD za MMBtu. Naravno, tek treba vidjeti točan sadržaj ovih novosti, budući da to nije bio prvi put da Trump početkom radnog tjedna raznim potezima nastoji stabilizirati međunarodne cijene – jedini faktor koji, izgleda, redovito i ozbiljno može utjecati na njegovu inače kaotičnu vanjsku i obrambenu politiku.

Teheran Foto: AFP

Posljedice postaju sve jasnije vidljive

Među raznim regionalnim odgovorima na ovakve razmjene infrastrukturnih prijetnji treba napomenuti i da je Saudijska Arabija tijekom 22. ožujka iz zemlje prognala iranskog vojnog predstavnika, njegova pomoćnika te tri druga iranska diplomata, dok je Katar nešto slično napravio još u četvrtak, 19. ožujka (nakon iranskog napada na tamošnje LNG-postrojenje Ras Laffan, koji je iz pogona na više godina izbacio barem 17 posto tih ključnih energetskih kapaciteta). Ipak, kako se može čuti iz Saudijske Arabije, čak i bez ikakvih dodatnih šteta na desalinizacijskoj, strujnoj, naftnoj ili plinskoj infrastrukturi – već i sam nastavak većinske blokade Hormuškog tjesnaca polagano diže globalne cijene nafte. Ako se ništa ne promijeni do kraja ožujka, radi postupne popune skladišnih kapaciteta i onda s time vezanog gašenja proizvodnje, ona bi mogla dostići razine od 138 do 140 USD – s daljnjim porastom do 150 USD sredinom travnja, a onda i do 180 USD krajem mjeseca. Zato i ne čudi da mnoge države svijeta itekako razmišljaju o racioniranju opskrbe gorivom – što je od početka današnjeg dana već operacionalizirala i nama susjedna Slovenija (dnevno ograničenje na kupovinu maksimalno 50 litara goriva za fizičke te 200 litara za pravne osobe ili fizičke osobe koje gorivo rabe za posao, kao poljoprivrednici ili ribari). Možda još i veći porast cijena LNG-plina očekuje se za desetak dana, kada i zadnji specijalizirani tankeri iz Zaljeva dođu na svoja odredišta (6 u Europu i 1 prema Aziji), gdje očekivanja ipak regulira i današnje iransko propuštanje još 2 LNG-plovila prema Indiji. U međuvremenu se moglo čuti i da je nagla rasprodaja zlata iz rezervi centralnih banaka Saudijske Arabije, Katara i Dubaija na početku novog tjedna trgovanja srušila cijene tog plemenitog metala, dok ostaje upitno kolika su sredstva na kraju završila prikupljena takvim transakcijama. Naravno, u svim takvim vijestima te prognozama već se i na prvi pogled vidi izostanak povjerenja u američke objave kratkog „izleta“ u Iran, uz tek tračak nade po pitanju uspješnih pregovora u ozračju mogućeg nastavka rata i nakon kraja mjeseca ožujka, možda i uz perspektivu bitno dužeg te ozbiljnijeg sukoba u regiji Perzijskog zaljeva.

Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize