Bila je to neobična izjava u trenutku velikog pritiska, piše u svojoj analizi za CNN Nick Patton Walsh.

Ruski predsjednik Vladimir Putin iskoristio je paradu za Dan pobjede 9. maja, kojima se obilježava poraz nacističke Njemačke, kako bi izgovorio nešto doista znakovito: rekao je da vjeruje kako se pitanje ukrajinskog sukoba “približava kraju”. Ta Putinova izjava, prvi stvarni njegov signal da bi se rat mogao pomicati prema kraju, došla je nakon duge lamentacije o propalim pregovorima na početku invazije 2022. godine — i bila je iznimno kratka.

No, kako piše Walsh, Putin nije čovjek koji govori usputno, nehajno ili impulzivno. Putinovo rijetko odstupanje od uobičajene, maksimalističke pozicije možda je bilo osmišljeno kako bi održalo iluziju da se mir u Ukrajini može uskoro ispregovarati — iluziju koju šef Kremlja već dugo pokušava održati živom.

Ipak, na dan kada je Moskva demonstrirala svu svoju vojnu simboliku, Putin nije zatrubio u maksimalističku trubu i ponovio da se “specijalna vojna operacija” mora nastaviti sve dok se ne ispune njezini ciljevi. A ti ciljevi — demilitarizacija Ukrajine i zauzimanje istočne regije Donbasa — nisu ni blizu ostvareni. Umjesto toga, činilo se da Putin odražava raspoloženje koje danas prevladava u Rusiji, a potvrđuju ga i nedavne ankete: rat uskoro mora završiti.

U Putinovom iznenadnom diplomatskom manevru postojao je još jedan obrat. Predložio je da Gerhard Schröder, njemački kancelar od 1998. do 2005., u razdoblju Putinova ranog “medenog mjeseca” sa Zapadom, bude ključni posrednik u eventualnim budućim izravnim pregovorima s Europom. Schröder je bio predsjednik nadzornog odbora ruskog plinovodnog projekta Sjeverni tok sve dok nije podnio ostavku nakon invazije 2022., ali je ostao blizak Putinu. Upravo ga je ta bliskost u očima mnogih diskreditirala. Europa je ideju o Schröderu kao posredniku dočekala mlako. No u Washingtonu bi takav prijedlog mogao odjeknuti — i dodatno zakomplicirati stvarne pokušaje pokretanja mirovnog procesa.

Teško je paradu na Crvenom trgu doživjeti kao išta drugo osim kao zapanjujuće poniženje za samu tvrđavu Kremlja. Uoči događaja ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski izdao je “dekret” kojim je paradu praktički odobrio — odnosno zaustavio ukrajinske snage od napada na to područje — što je bila vrsta političkog trolanja koja nimalo ne podupire tezu da se Kijev osjeća satjeranim u kut.

Izostanak ruskog vojnog hardvera s parade bio je upadljiv kontrast prijašnjim godinama, kada bi Moskva prikazivala nabujalu silu, a zapadni vojni stručnjaci znatiželjno proučavali najnovije modele tenkova i tražili sitne tehničke nadogradnje. Ove godine Moskva je imala uglavnom vojnike — a i njih je sve manje, piše Patton Walsh.

Dugo je u Europi tinjala gotovo beznadna, čak i fantastična nada da će se Rusija jednoga dana jednostavno slomiti u Ukrajini. Bez stvarnog europskog ili NATO-ova vojnog angažmana u ratu, to je postala jedina kontinentalna strategija: vršiti pritisak i nadati se da će Moskva puknuti prije Kijeva. S Trumpovim povratkom u Bijelu kuću prošle godine, Europa nije imala mnogo drugog izbora.

Tok rata tijekom četiri godine bio je niz uspjeha i neuspjeha na obje strane. Moskovski početni promašaji ipak su doveli do osvajanja i držanja teritorija, koji je zatim djelomično izgubljen. Potom je ruska tvrdoglava logika “melji ili umri” dovela do sporog zauzimanja malih dijelova bojišnice, ali po cijenu razaranja ionako ograničenih ukrajinskih ljudskih resursa. Prošle godine činilo se da je Kijev na konopcima: bez resursa i bez pune potpore najvažnijeg saveznika, Sjedinjenih Država.

No najnoviji obrat drukčiji je iz dva razloga, zaključuje Patton Walsh za CNN.

Prvo, urušavanje ruskog morala postaje opipljivo. U policijskoj državi to se događa tek kada kritična masa nezadovoljnih počne samu sebe doživljavati kao većinu — i kada postane dovoljno sigurna da podigne glavu iznad parapeta. Putin je i ranije preživio žestoke kritike rata, osobito kada se kratkotrajna pobuna Jevgenija Prigožina 2023. raspala jednako dramatično kao što je i počela.

Ali Putinu ponestaje siromašnih Rusa i osuđenika koje može poslati u loše planirane napade, a sve mu je teže privući studente i pripadnike srednje klase u vojsku.

Ruska ekonomija sada doista osjeća pritisak. Elita je, čini se, dovoljno nervozna da Putin osjeća potrebu umiriti je sugestijom — prenesenom u subotu na državnim medijima — da bi se rat mogao približavati svojem kraju. Mnogo se toga još može promijeniti, a rusko gomilanje trupa duž bojišnice možda još može donijeti pomake. No Kremlj je u ozbiljnoj nevolji.

Drugo, promjena se odnosi i na Ukrajince. I Ukrajini nedostaje vojnika — možda još drastičnije — ali zato ima obilje dronova. Gotovo zanemariv ruski napredak na bojišnici velikim je dijelom posljedica činjenice da je Kijev pronašao načine kako napadati, opskrbljivati, evakuirati i presretati ruske napade dronovima.

To je doista izvanredan pothvat, zaključuje Patton Walsh. Značaj dronova u modernom ratovanju najbolje se vidio u martu, kada su bogate zaljevske države pohrlile Zelenskog tražiti pomoć u obrani neba od iranskih dronova.

Moskva je i ranije znala brzo sustići tehnološki zaostatak, često u roku od nekoliko mjeseci, pa bi Ukrajina trebala imati na umu onu rusku metaforu o prerano otvorenom šampanjcu.

U međuvremenu, Putinovo uvjerenje da su ruski državni resursi beskonačni razotkriva se kao zabluda kakva je oduvijek i bila.

Svi ratovi jednom završe. Možda je Putin to napokon shvatio, zaključuje Patton Walsh za CNN.