Prosvjetni radnici koji godinama pokušavaju zasnovati radni odnos u ustanovama odgoja i obrazovanja u Kantonu Sarajevo, trebalo bi ozbiljno da se pripreme za predstojeći konkurs.

Pored neophodnih profesionalnih kompetencija, nužno je da posjeduju visoku razinu informatičke pismenosti te da budu mentalno i fizički spremni na posljedice dugotrajnog stresa. I to stresa koji proizvode mobing, pritisci i stalna atmosfera straha koja se širi obrazovnim ustanovama, piše Muamer Bandić, zastupnik u Skupštini KS , prenosi novinska agencija Patria.

Takvu atmosferu, nažalost, stvaraju upravo institucije koje bi morale biti najveća podrška obrazovnom sistemu, Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo i Institut za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja Kantona Sarajevo. Reforma obrazovanja, koju Ministarstvo godinama predstavlja kao “korak naprijed”, u praksi je mnogim prosvjetnim radnicima donijela narušeno zdravlje u vidu oboljenja štitne bolesti, dijabetesa, profesionalne degradacije, pravne nesigurnosti, au konačnici i urušavanja pedagoških standarda.

Prema informacijama iz škola, Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo trenutno priprema najveću obmanu i pravne nonsense u procesu prijema zaposlenika u školama. Ministrica u škole šalje svoje izaslanike kako bi “disciplinovali” direktore i sekretare škole, dajući im upute o tome kako treba tumačiti pravila prijema radnika. Cilj takvog djelovanja jeste omogućavanje radnog odnosa unaprijed odabranim, politički podobnim strukturama stranke Narod i Pravda i lično ministarstvo.

U cjelokupnom procesu jedna od najporaznijih činjenica jeste to što ministrica u škole šalje izaslanike bez ijednog dana iskustva u obrazovanju da drže lekcije ljudima iza kojih stoje decenije rada u učionicama. U sustavu koji bi morao počivati ​​na znanju i profesionalnom iskustvu, Ministarstvo je stručnost zamijenilo stranačkom poslušnošću.

Ključnu ulogu u provođenju ove NiP-ove klijentelističke “reforme“ igra Institut za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja Kantona Sarajevo. Umjesto da bude stručna podrška školama i nastavnicima, Institut je, kroz takozvane “stručne nadzore”, postao instrument discipliniranja svih onih koji imaju vlastiti stav i profesionalni integritet. Posebno su na udaru direktori i nastavnici s najviše znanja i iskustva u oblastima obrazovanja i obrazovanja, a koji se ne slažu s ovakvim politikama Ministarstva.

Žalosno je što se Institut uopće ne bavi unapređenjem kvalitete nastave niti pružanjem stvarne podrške školama. Umjesto toga, pretvoren je u parapolitički mehanizam za lov na neistomišljenike. Institucija koja bi trebala biti prostor stručnog dijaloga i razvoja obrazovanja postala je sredstvo političke kontrole i zastrašivanja.

Pravno poražavajuće jeste to što niko u Ministarstvu za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo i Institutu za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja Kantona Sarajevo ne zna da svaki nadzor mora ispunjavati materijalne i procesne uvjete kako bi bio zakonit. To znači da svaki nadzor mora imati svoje granice i da se ne može neograničeno ponavljati po istom pitanju i na temelju istih činjenica. Ali to očito nitko nije briga, sve dok je pravi prostor za predizborno zapošljavanje stranačkih kadrova.

Trenutni oblik “stručnog nadzora“ predstavlja klasičan primjer totalitarnog političkog pritiska na direktore i zaposlenike. Nad ministrima “nepodobnim” direktorima i prosvjetnim radnicima provode se višestruki nadzori po istom pitanju. I ponavljaju se beskonačno puta, sve dok se ne dobije “poželjan” zaključak.

U pravilu, svaki nadzor predstavlja jedinstven postupak koji se okončava odgovarajućim pravnim aktom. Institut završava nadzor zapisnikom. Sam zapisnik nije upravni akt, jer Institut nije organ uprave, pa ostaje pravno nejasno što on zapravo nadzire.

Jedna stvar je potpuno jasna, Institut je postao igračka u nečijim rukama, odnosno mehanizam zastrašivanja prosvjetnih radnika i prisilnog provođenja političke volje isključivo jedne osobe.

U društvu koje teži demokratskim standardima Europske unije škole ne smiju biti mjesta političkih obračuna i utjerivanja političke poslušnosti, već prostor širenja znanja, slobode mišljenja, razvoja kritičkog promišljanja i razvoja profesionalnog integriteta. U slobodnom društvu prosvjetni radnici ne smiju živjeti u strahu od odmazde samo zato što imaju profesionalni stav.

Nažalost, ni Ministarstvo ni Institut ne razumiju da se obrazovanje ne može napredovati u atmosferi straha. Umjesto sustava koji motiviše i osnažuje nastavnike, gradi se sustav koji ih ponižava i iscrpljuje. Društvo koje ponižava svoje prosvjetne radnike, ponižava i vlastitu budućnost.