Koliko je Rusija izgubila desetljeća razvoja zbog rata i koliko je godina Putin ukrao svojim sunarodnjacima? To pitanje se često spominje u kojekakvim analizama, neke su ozbiljnije, a neke su puko nagađanje. Neki kažu da je Rusiju vratio u devedesete, neki idu još dalje... 

Postoji konsenzus da je Rusija trajno izgubila barem cijelo jedno desetljeće razvoja – i da će se posljedice osjećati desetljećima nakon završetka rata. Ekonomisti obično uspoređuju koliki bi BDP i životni standard bili da rata nije bilo (tzv. scenarij trenda) s onim gdje je Rusija danas. Prema procjeni Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS), ruski je BDP od 2022. do početka 2026. u prosjeku svake godine za oko 281 milijardu dolara manji nego što bi bio bez rata, a kumulativni gubitak BDP‑a procjenjuje se na oko 1,1 bilion dolara. Kad se na to dodaju vojni troškovi, izgubljena imovina, sankcije i demografski udar, ukupna cijena rata za Rusiju penje se na oko 2,5 biliona dolara – više od jednoga godišnjeg BDP‑a zemlje.

To u praksi znači da je Rusija, umjesto da nastavi polagani rast i modernizaciju, ušla u desetljeće stagnacije i propuštenih prilika. Već sada se u analizama spominje da je izgubljeno najmanje 8-10 godina normalnog razvoja, jer je to razdoblje u kojemu se, da rata nije bilo, moglo ulagati u infrastrukturu, zdravstvo, obrazovanje i tehnologiju, umjesto u granate i tenkove. Neki komentatori i političari dramatično govore i o "20-50 godina" zaostajanja, ali to je trenutno na bazi nagađanja. No, ako se rat nastavi, sigurno će se moći reći da je Putin Rusima ukrao 10-20 godina napretka.

No, ono što je najsigurnije – nakon formalnog kraja rata, posljedice za obične ljude trajat će najmanje jednu generaciju – 15 do 25 godina.

Razloga je nekoliko:

- Dugovi i ratna potrošnja. Država će morati godinama smanjivati vojnu potrošnju i vraćati se civilnim ulaganjima, ali bez dramatičnog rasta prihoda to znači "stezanje remena" – viši porezi, manje novca za socijalu i javne usluge.

- Sankcije i tehnološki zaostatak. Čak i ako se dio sankcija ukine, povratak zapadnih investicija i tehnologija bit će spor i politički uvjetovan. To znači sporiji rast produktivnosti i slabije plaće nego što bi mogle biti.

- Demografija. Stotine hiljada poginulih i trajno ranjenih vojnika, plus odlazak obrazovanih ljudi u inozemstvo, ostavljaju "rupu" na tržištu rada i u mirovinskom sustavu koja će se osjećati desetljećima.

- Ratna trauma i militarizacija društva. Društvo naviknuto na propagandu, mobilizacije, militarizirani proračun i izolaciju teško se i sporo vraća u "normalu", što utječe i na investicijsku klimu i na osobne odluke ljudi (trošenje, ulaganje, rađanje djece, selidbe).

Zbog svega navedenoga mnogi analitičari kažu da će Rusija cijenu današnjeg rata plaćati desetljećima, i to ako sutra počnu pregovori i dođe do primirja.  

IPAK SE DRŽI...

Je li ruska privreda kolabirala? Nije i neće još dugo. Naime, svi analtičari se trenutno slažu: ruska privreda nije propala, ali je duboko promijenjena ratom: kratkoročno je ratna potrošnja i prihodi od nafte još drže iznad vode, dugoročno je rat ozbiljno unazađuje i gura u zamku ovisnosti o militarizaciji.

Kako je bilo na početku?

Prve dvije-tri godine nakon invazije BDP Rusije nije pao koliko se očekivalo – u prvoj godini rata smanjio se tek za oko 3-4%, a zatim je uslijedio ratni "boom": ogromna državna potrošnja na vojsku i visoke cijene energenata pogurale su nominalni rast. Odbrambena industrija radila je punom parom, nezaposlenost je pala, a statistike su pokazivale rast plaća, iako je dobar dio tog rasta "pojela" inflacija.

No od kraja 2025. i početka 2026. više izvora bilježi da ratni model rasta posustaje: ekonomski rast usporava na oko 1% godišnje, industrijska proizvodnja se hladi, a indeksi menadžera nabave padaju ispod 50 bodova – što znači stagnaciju ili pad aktivnosti. Analitičari poput Janisa Klugea (SWP Berlin) upozoravaju da je Rusija "u najgoroj ekonomskoj poziciji od početka rata" jer su nestali zaštitni faktori – iznimno visoke cijene energenata i snažna domaća potrošnja – dok sankcije i gubitak zapadnih tržišta počinju dublje gristi.

Troškovi rata i militarizacija ekonomije

Različite procjene govore da je ukupni račun rata – direktni vojni troškovi, izgubljeni prihodi od izvoza, kapitalni bijeg i gubitak imovine u inozemstvu – već premašio 500 milijardi dolara. Vojna potrošnja je, prema analizama CSIS‑a i zapadnih think‑tankova, u 2025. i 2026. narasla na više od 6% BDP‑a, na najviše razine u postsovjetskom razdoblju. To znači da je ogromni dio državnog budžeta vezan uz rat – od plaća vojnika i najamnika, preko proizvodnje municije, do subvencioniranja odbrambene industrije.

Ruska ekonomija se, riječima jednog izvještaja, "toliko militarizirala da će se naoružavanje nastaviti i nakon rata", jer je cijeli niz sektora – metalurgija, hemijska industrija, strojarstvo – preusmjeren na vojnu proizvodnju i bez tih narudžbi bi se urušio. To stvara paradoks: što rat duže traje, to je ekonomija ovisnija o njemu, a prekid neprijateljstava postaje ekonomski šok. Putin i država na neki su način "zarobljenici rata" – izlazak iz njega znači i duboke rezove u budžetu i industriji.

Sankcije, gubitak tržišta i slabija valuta

Zapadne sankcije zatvorile su Rusiji ključna finansijska tržišta i veliki dio tradicionalnih kupaca nafte i plina u Evropi. Moskva je uspjela naći alternativne kupce u Kini, Indiji i drugim azijskim zemljama, ali uglavnom po sniženim cijenama i uz dodatne troškove transporta, pa su prihodi od energetike trajno niži nego prije invazije.

Rublja je u više navrata snažno oslabila – euro i dolar danas su znatno skuplji nego prije rata, što poskupljuje uvoz, pojačava inflaciju i smanjuje kupovnu moć građana. Centralna banka je zato morala dizati kamatne stope na dvoznamenkaste razine, što guši investicije i otežava kreditiranje realnog sektora. Istodobno su deseci milijardi dolara kapitala i štednje izvučeni iz zemlje – procjene govore o oko 240 milijardi dolara odljeva kapitala samo 2022., ili oko 13,5% BDP‑a.

Kako to izgleda ‘na terenu‘ za građane

Iako službene statistike i dalje govore o rastu plaća, prilagodbi ekonomije sankcijama i stabilnim javnim finansijama, obični Rusi sve više osjećaju teret rata. Cijene hrane, goriva i uvozne robe znatno su porasle, mnogi proizvodi su skuplji i lošije kvalitete, a dio zapadnih brendova nestao je ili se prodaje preko posrednika po većim cijenama.

Realne plaće – kad se uračuna inflacija – stagniraju ili lagano padaju; DW i ono malo nezavisnih ruskih medija izračunali su da je kupovna moć prosječnog prihoda i dalje nekoliko postotaka niža nego prije deset godina. Uz to, država diže razne poreze i doprinose kako bi finansirala budžetski deficit, a kvaliteta javnih usluga (zdravstvo, obrazovanje, infrastruktura) trpi zbog preusmjeravanja novca u vojsku.

Poseban problem je nedostatak radne snage: stotine hiljada ljudi mobilizirano je ili poginulo na fronti, dio mlađih, obrazovanih građana napustio je zemlju u valovima emigracije 2022. i 2024., a migranti iz srednjoazijskih zemalja u većem broju odlaze zbog ekonomskih problema i straha od regrutacije. To stvara pritisak na tržište rada – neke industrije vape za radnicima, ali uz rat, sankcije i neizvjesnost, teško ih pronalaze ili zadržavaju.

Može li rat ekonomski ‘slomiti‘ Rusiju?

Većina ozbiljnih analiza danas se slaže u dvije ključne tačke: ruska ekonomija može finansirati rat još godinama, zahvaljujući prilagodbama, novim izvozno‑uvoznim kanalima i militariziranoj državnoj potrošnji. No pritom se postupno iscrpljuje – rast usporava, inflacija nagriza standard, investicije slabe, a struktura privrede postaje sve neraznovrsnija i ovisnija o vojnoj potrošnji.

Evo što pišu strani analitičari proteklih dana: 

Putin je, prvi put nakon četiri godine rata, počeo ublažavati retoriku o Ukrajini, iako se njegovi ciljevi u biti nisu promijenili. Nakon skromne parade za Dan pobjede poručio je da se “rat bliži kraju” i Zelenskog oslovio kao “gospodina”, što analitičari čitaju kao pokušaj da domaćoj publici pošalje signal da se nazire izlaz, a pritom zadrži poruku prema Ukrajini i Zapadu da će cijena mira biti politički ustupci Kijeva.

Stručnjaci podsjećaju da je Rusija personalistička autokratija i da se rat vodi jer ga Putin osobno želi, pa ni Trumpovi pokušaji posredovanja nisu pomaknuli stvari – svaki prijedlog koji je tražio stvaran kompromis Moskva je odbila. U međuvremenu su se početne ambicije o brzom slomu Ukrajine pretvorile u dug, iscrpljujući rat bez većih teritorijalnih pomaka, dok ukrajinski dronovi sve češće pogađaju ruske rafinerije, vojne baze i industriju, što stvara dodatni vojni i ekonomski pritisak na Kremlj.

Istodobno u Rusiji rastu sigurnosna paranoja i nervoza režima: vlasti sve češće gase mobilni internet i javni Wi‑Fi, pojačavaju kontrolu nad mrežom i zabranjuju VPN‑ove, a čak je i ovogodišnja parada u Moskvi bila praćena blokadama signala iz straha od ukrajinskih napada dronovima. Takvo stanje, uz stalne rasprave o novim mobilizacijama, podiže razinu tjeskobe u društvu i jača ratni umor.

Analitičari zato smatraju da Putin ne najavljuje kapitulaciju ni odustajanje od ciljeva, nego pokušava pripremiti teren: s jedne strane smiriti domaću javnost i pokazati da “radi na završetku rata”, a s druge strane zadržati maksimalističke zahtjeve i eventualni budući dogovor predstaviti kao rusku pobjedu. Kremlj, zaključuju, možda traži način kako promijeniti način vođenja rata i iz njega jednog dana izaći politički što neoštećenije, ali ne i kako se odreći onoga što je na početku invazije postavio kao ključne ciljeve.

(Slobodna Dalmacija)